Događaji

tužna priča

Osveta za Akciju Maslenica: Jelena Modrić jedina preživjela u pohodu protivničke vojske

Osveta za Akciju Maslenica: Jelena Modrić jedina preživjela u pohodu protivničke vojske
Dino Stanin/PIXSELL

Četiri dana nakon Akcije Maslenica u Zatonu Obrovačkom čuli su se pucnji i granate uz nedaleku liniju razgraničenja.

Dvanaest stanovnika koji su godine proveli sami u i danas gotovo pustom selu, i taj dan proveli su u nekoliko grupa po podrumima kuća.  Šest seoskih žena bilo je u obiteljskoj kući Modrić.

Među njima su bile i Jelena (64), njena svekrva i zaova.

Oko dva popodne njihova kujica je počela lajati i nije prestajala.

Znali smo da dolaze vojnici. Ona ih nikako nije podnosila - kaže Jelena čiji je suprug Ilija i njihovo četvero djece, kćer i tri sina, bio u Zadru. I one su u nekoliko navrata htjele pobjeći, ali im pobunjeni Srbi to nisu dozvolili.

Pred podrum Modrićevih 26. siječnja došli su Jovan Ogar i Mile Gak u vojnim uniformama. Rekli su im da ih vode negdje prema UNPROFOR-u, ali to se nije dogodilo.

Odmah sam Jovu prepoznala, on je iz Muškovaca kao i ja, moji i njegovi roditelji obiteljski prijatelji. A taj Gak je rođak moga muža, moje svekrve... Vodili su nas kroz mjesto, a onda je jedan rekao, nećete ostati žive. Išli smo tako, hodaš i nadaš se, misliš da neće... A samo malo prije toga rekli su "mi nismo ustaše da ubijamo civile“, priča Jelena.

Ika Modrić, Ana Modrić, Marija Modrić, Milica Modrić i Ružica Modrić skupa su s Jelenom hodale pred naoružanim muškarcima. Iz drugog zaselka iz kuće su izvukli i starca Petra Maričića.

I onda se dogodilo nešto što je Jeleni spasilo život. Gak joj je uzeo lančić s vrata, a Jovo se okrenuo prema njoj i rekao joj: Za tvoju smrt ne želim odgovarati. Odlazi želiš li živjeti, bježi u Muškovce k ćaći i materi.

Krenula sam put gornjih kuća i stala, željela sam umrijeti s njima. Teško mi je to sad vama objasniti, ali činilo mi se da ću se tako riješiti svih muka, jer ako me ovi ne ubiju, ubit će me drugi - kaže Jelena i pokazuje rukom prema Velebitu.

Jelena na taj dan nije vidjela muža i djecu dvije godine i dva tjedna. No tu nije bio kraj njenoj muci. Do ožujka 1993. godine bila je u Kninu, kao zarobljenica, spavala na podu i jela što joj se davalo.

Svi su mislili da je mrtva do trenutka kad je ona poslala mužu pismo koje je došlo do njega.

Presude za zločin nad civilima

Jovan Ogar je još 1995. godine na Županijskom sudu u Zadru u odsutnosti osuđen za ratni zločin upravo u Zatonu Obrovačkom. Zajedno s Milom Gakom, proglašen je krivim za smrt šestoro civila - pet žena i jednog starca - koji su bez ikakvog povoda pobijeni rafalima iz vatrenog oružja.

Tada mu je izrečena maksimalna kazna zatvora u trajanju od 20 godina. Istovremeno je protiv njega određen pritvor i raspisana međunarodna tjeralica temeljem koje je isti uhićen 23. travnja 2015. godine u Republici Srbiji.

Od Srbije je odmah zatraženo izručenje Jovana Ogara, međutim odbijeno je odlukom Višeg suda u Beogradu, Odjeljenja za ratne zločine, kazao je glasnogovornik Županijskog suda u Zadru Hrvoje Visković, prenose 24 sata.

Kasnije sam čula da je na tog Jovu pucao vlastiti sin, da ga je zatvorio u kuću i na njega bacio bombu. Da mu je rekao – ti nisi pobio samo njih, pobio si i nas. I nije mu lagao. Najgore je to što te ubija netko koga znaš, rod i susjed..., kaže Jelena koja živi u istoj kući u čijem se podrumu skrivala i proživjela mučne godine.

Ima osmero unučadi i najveća joj je želja da joj se stariji sin oženi i ima dijete. Ružne stvari ostavlja iza sebe, dani su joj puni razgovora, posjeta, rada u kući i oko nje.

Jer, živjeti se mora, govori ova snažna žena.


Reci što misliš!