Događaji

gradski đir

"Zidić kod DHM-a": Zašto grad više voli turiste nego studente?

Analiza svakodnevnog života i utjecaja dubinskih i neprimjetnih procesa na njega sažetak je postojanja bloga "Budni um" koji se ovaj put pozabavio jednim zadarskim fenomenom. Posljedice propadanja DHM-a će biti dalekosežnije nego što mislite!

Većina čitatelja ovog bloga će znati o čemu se radi kada govorim o zidiću kraj DHM. Za one koji nisu upućeni, radi se o popularnom okupljalištu studenata. Svaki vikend bi taj zidić bio popunjen sa različitom ekipom. Studirali vi arheologiju, jezike, povijest, psihologiju ili nešto drugo, vjerovatno ste odradili par smjena na zidiću.  Prije zidića, popularno okupljalište je bilo na zadarskoj rivi. No praksa izlaženja na ta dva mjesta je zadnje dvije godine počela jenjavati.

Za napuštanja zidića i rive primarno se može okriviti grad, sekundarno su krive nove generacije studenata koje su prestale prakticirati takav način izlaženja.

Svima koji su provodili vikende na zidiću su poznate sve učestalije  policijske patrole i konstantno rastjerivanje.

Ljudi koji upravljaju Zadrom više vole novac i turiste od studenata, to mogu reći sa sigurnošću nakon što sam ovdje proveo sedam godina.

Cilj ovog posta nije donošenje objašnjenja za razloge zašto je počeo propadati DHM, ne želim previše lamentirati nad svojim najdražim mjestom za izlaženje. Bit ovog teksta je povezivanje jedne pojedinačne situacije sa jednom širom koja se događa na globalnim razmjerima. Pojedina situacija je naravno propadanje prakse izlaženja kod DHM-a, šira situacija je pojava Social justice warriror kulture...

... DHM je bio jedno od onih mjesta gdje se moglo trenirati upravo one vještine koje SJW ne posjeduju. Na zidiću nije bilo glasne klubske glazbe, mogli ste ulaziti u stotine razgovora u jednoj večeri. Druženje je obično išlo sa alkoholom, što me dovodi do još jednog zaključka.

SJW kultura je manifestacija neiživljenosti, nekoga tko nikad nije proveo lude pijane večeri koje su se znale protezati po nekoliko dana. Prva godina propadanja DHM me potaknula na postavljanje niza pitanja. Gdje je nestala ta velika grupa ljudi koja je prije izlazila na zidić? Zašto brucoši nisu nastavili praksu izlaženja? Kada sam ja počeo studirati,  DHM je bio krcat. Svaki dan od četvrtka do nedjelje ste mogli izaći i družiti se sa kim god ste htjeli.

Tada sam shvatio da nije nužno do policije. Kada bi mladi htjeli izlaziti, našli bi način. Ali nisu ga našli, novo mjesto izlaženja nije uspostavljeno. Gdje su ti mladi? Kod kuće, u studentskim stanovima? Isuse Bože, koja depresivna misao. Prvi puta u životu ste slobodni da idete gdje želite, da pričate sa ljudima koje sami odabirete, a vi ste odlučili ostati kod kuće...

Cijeli tekst čitajte na blogu Budni um.


Reci što misliš!