Visoki trgovački sud nedavno je potvrdio prvostupanjsku presudu iz Zadra o odbacivanju tog zahtjeva, ali su novi vlasnici angažirali odvjetnike u Zagrebu i traže reviziju cijelog postupka od Vrhovnog suda

Spor između nekadašnje Nauta Lamjane u stečaju i države oko prava na odštetu za deposedirani teren koji je proglašen pomorskim dobrom i za koju je nekadašnji stečajni upravitelj Alein Khan istaknuo odštetni zahtjev od 20 milijuna eura, ne samo da nije još okončan nego je došao u zanimljivu završnicu.

Naime, sadašnji vlasnici Nauta Lamjane iz tvrtke Mooring, jednoj od desetak tvrtki jednog od najbogatijih Hrvata Hrvoja Pezića (između ostalih vlasnik Hrvatske osiguravajuće kuće HOK i  Zagreb City Hotels), ne odustaju od nekadašnjeg Khanovog zahtjeva.

Možda je upravo zbog mogućnosti da se ovaj spor ipak dobije Pezićeva poslovna grupacija preuzela Nauta Lamjanu od nekadašnje Jupiter Adrije? Da ne misli odustati potvrđuje i činjenica da mu je glavni operativac s poslovima oko Naute Željko Dilber.

Kaljanima plaćeni oduzeti tereni

Naime, nedavno je Visoki trgovački sud donio presudu kojoj se u velikoj mjeri potvrđuje prvostupanjska presuda Trgovačkog suda Zadar odnosno sutkinje Terezije Goreta. VTS je odbio  kao neosnovan tužbeni zahtjev Nauta Lamjane da joj država isplati 130 milijuna kuna na ime naknade za četiri čestice zemlje ukupne površine 135.000 četvornih metara na predjelu Vele Lamjane koje su proglašene pomorskim dobrom.

Nauta je u tužbi navela da su nekretnine, za čije oduzimanje traži novčanu naknadu, još 1976. godine eksproprirane od ranijih vlasnika, fizičkih osoba, u korist nekadašnjeg Brodoremonta koji je bio pravni prednik Naute.

Tim nekadašnjim fizičkim vlasnicima je ta eksproprijacija bila plaćena, zatim je Brodoremontu bilo uknjiženo pravo korištenja tih terena radi izgradnje brodogradilišta, a potom uknjiženo kao društveno vlasništvo te tvrtke. Tijekom 40 godina korištenja na tom su terenu izgrađeni objekti u funkciji brodogradilišta, oprema i infrastruktura, a k tome sve iskazano kao osnovna sredstva u postupku pretvorbe.

Ti su tereni proglašeni pomorskim dobrom u rujnu 2014. godine kada su određene granice pomorskog dobra (pri tome treba primijetiti da je stečaj nad Nauta Lamjanom proglašen krajem 2011. godine). Nauta u tužbi navodi kako pri tome nije proveden postupka izvlaštenja, a tvrtka je postala obveznik plaćanja koncesijske naknade.

U prvostupanjskoj presudi koja je odbila tužbu Nauta Lamjane težište je stavljeno na činjenicu da je Nuta plaćala koncesijsku naknadu jer da je granica pomorskog dobra za taj lučki dio određen još 1999. godine  odlukom Vlade RH o dodjeli koncesije. U presudi VTS-a se pak naglašava da je već Pomorskim zakonikom iz 1996. pa čak i ranijim jugoslavenskim zakonima bilo definirani kako je pomorska luka pomorsko dobro, te da se na pomorskom dobru ne može stjecati vlasništvo.

Zato je „sud utvrdio da nekretnine za koje tužitelj traži naknadu nisu mogle biti predmetom raspolaganja jer predstavljaju pomorsko dobro, pa tužitelju nisu ni oduzete niti mi pripada zatražena naknada“. Osim toga VTS je stao na stanovište da se „odlukom o utvrđivanju granice pomorskog dobra samo utvrđuje da je neka nekretnina pomorsko dobro pa samom zakonu.

Ona je deklaratorni, a ne konstitutivni akt jer pomorsko dobro status zaštićenog općeg dobra stječe na temelju samog zakona.“ Te smatra da „provedena eksproprijacija nije dokaz da predmetne nekretnine nisu bile pomorsko dobro“.

Tko izgubi spor plaća pola milijuna kuna sudskih troškova

Visoki trgovački sud je pored toga preinačio presudu Trgovačkog suda Zadar o plaćanju parničnog troška. Uvažena je žalba DORH-a pa je naloženo da Nauta Lamjana na ime parničnog troška državi isplati 500 tisuća kuna!

Naime, zbog visine tužbenog zahtjeva svaka sudska radnja ima vrtoglavo visoku cijenu, u ovom slučaju ako bi u sporu pobijedila Nauta Lamjana to znači da bi za njegovog odvjetnika trebalo isplatiti tih pola milijuna kuna, no po ovoj presudi VTS-a tu cifru sada treba Nauta platiti državi.

Međutim, tu nije kraj. Za ovaj su spor sadašnji vlasnici Nauta Lamjane angažirali odvjetničko društvo iz Zagreba Kačić & Brbora koji su od Vrhovnog suda, kao zadnjoj pravnoj instanci u Hrvatskoj, zatražili reviziju cijelog predmeta.

Još dok je Nauta Lamjanu u sporu s državom zastupala zadarska odvjetnica Dajana Bjedov kao argument za svoju tužbu iznesen je primjer drugih brodogradilišta u Hrvatskoj kojima je Vlada Jadranke Kosor  2010. godine omogućila svojevrsno obeštećenje za terene koji su proglašeni pomorskim dobrom.

Pet brodogradilišta dobilo odštetu, Nauta nije

I zagrebački odvjetnici, pored ostalih argumenata iz tužbe VTS-u, sada Vrhovnom sudu podastiru i dokaze kako je pitanje terena riješeno za druga brodogradilišta.

Postojala je identična činjenična i pravna situacija kod pet velikih brodogradilišta (Uljanik, 3. maj, Kraljevica, Brodograđevna industrija Split i Brodotrogir) kojima je država priznala pravo na izvlaštene nekretnine na pomorskom dobru, „te je ista dijelom stavljena u prijeboj s dugovanjima navedenih brodogradilišta, a dijelom isplaćena navedenim brodogradilištima temeljem sklopljenih sporazuma o uređenju imovinsko-pravnih pitanja“. Te su odluke donesene na sjednici Vlade RH 11. veljače 2010. godine, no nisu nikada objavljene u Narodnim novinama!

Ovakvo postupanje, zaključuju zagrebački odvjetnici u zahtjevu za reviziju Vrhovnom sudu, Nauta Lamjanu „stavlja u nejednak (gori) položaj, ne priznaju mu se ista prava u istim situacijama kao drugim brodogradilištima, a to predstavlja izravnu povredu članka 14. Ustava RH koji određuje da su svi pred zakonom jednaki“. I zato se traži da Vrhovni sud ukine presudu VTS-a odnosno Trgovačkog suda Zadar, te predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom Sudu, drugom sucu.

Kad teren postaje pomorsko dobro?

Dakle, dok sadašnja Nauta Lamjana više-manje preživljava, posebno se ne razvija nakon dolaska novog vlasnika, čeka se na konačnu odluku u ovom velikom sudskom sporu. Vrhovni sud treba donijeti presudu koja će definirati kada neki teren postaje pomorsko dobro, samim zakonom ili utvrđivanjem granica pomorskog dobra.

Pitanje je također bi li na predjelu Vele Lamjane bilo pomorsko dobro i na terenima koji su privatnicima eksproprirani, da nije bilo preseljenja brodogradilišta iz Zadra na Ugljan? Prema sadašnjoj presudi VTS-a oni su dobili odštetu za oduzet im teren, a nisu je trebali dobiti jer je to bilo pomorsko dobro!

S druge strane trebat će razriješiti pitanje ima li Nauta Lamjana ista prava kao druga brodogradilišta kojima je država u procesu restrukturiranja dijelom  oprostila dugove za neplaćanje koncesija, a dijelom dala novac, sve u vrijednosti od nekoliko milijardi kuna. Hoće li država uistinu Nauta Lamjani isplatiti 20 milijuna eura?