Poznati zadarski sociolog Krešimir Krolo na svom Facebook profilu komentirao je mural koji je osvježio oronulu fasadu bivšeg "Mesoprometa". Uz dopuštenje autora komentar prenosimo u cijelosti

Zadar je dobio, u sklopu manifestacije ritam kulturalizma, još jedan mural koji oronulu fasadu propalog pogona Mesoprometa uljepšava vizualnom reprezentacijom stiha Đani Maršana "i hvala ti za svaki tren djevojčice draga" iz pjesme Adio.

U načelu ne bih imao ništa protiv ovakve vizure (čak i pokraj opetovanih nastojanja svođenja urbanog identiteta Zadra i Dalmacije na ruralne motive brodice, sunce i mornara), da nisam upoznat s fotografijom koja se nalazi u prilogu ovog komentara (fantastično uhvaćen trenutak by Zrinka Magazin), a koji po mom skromnom mišljenju, preciznije i točnije obuhvaća tranzicijsko breme grada, izgubljenu proizvodnju i industriju, prokockane sudbine i živote, transformaciju iz grada u (najpopularniju) destinaciju.

Mural koji je mogao nastati iz ove fotografije imao bi banksijevu dimenziju društvenog komentara i obilježavanja memorije i identiteta koji ne vodi računa samo o fatamorganama sunca, mora, masline i stine okupanih u bajkovitim i nerealnim bojama, već vodi računa o onima koji su puno izgubili u zadnjim desetljećima, bilo da je riječ o goloj egzistenciji, zdravom razumu pa čak i životu. Takav mural bi pokazao da je Zadar u stanju nositi se i (suo)sjećati se s gubitnicima, da je u stanju kritički promisliti i obilježiti razdoblje u kojem je bilo svega samo ne sunca i šarenih boja.

Uz nadu da će neke sljedeće manifestacije odati počast svim onima pokraj kojih prolazimo šutke jer nas podsjećaju na sve loše što se moglo i nama desiti, mislim da i ta (nekadašnja) djevojčica zaslužuje da dobije svoje mjesto u trajnoj memoriji grada, jer njoj puno više od šarenog konstrukta kojeg sada imamo treba ono o čemu i Đani Maršan pjeva:

"U jesen vodi ovaj put, u magle i tuge
a tebi treba sretan smijeh i sunčani sjaj
i njezna ruka da na dlan ti prosipa duge
u tisuću boja".