Kultura

Osvrt na predstavu

Ubojstvo u klubu Quasimodo: "Ako sam ja ubio plavušu tko je onda ubio mene?"

Ubojstvo u klubu Quasimodo:
Željko Karavida

Kad predstava počinje i završava istom skladbom, bilokoji autor i redatelj, ne samo da žele uokviriti priču, nego sigurno žele i poslati određenu poruku samoj publici.

Samozatajno i prigušeno, krajem i početkom predstave "Ubojstvo u klubu Quasimodo" provlači se u pjesmi motiv plavog baršuna istoimenog filma D. Lyncha koji stoji u poveznici s pjesmom Hey Joe.

U predstavi ne samo da je riječ o skladbama koje su usmjerile razvitak samoga pisanja teksta, nego su razvidne i mnoge pojedinosti koje se kriju u naizgled banalnom postvečernjem razotkrivanju izlaska tijekom kojeg se dogodilo nešto misteriozno, bizarno i tragično. Upravo je u tekstu naglasak na pojedinostima koje autor želi da naslutimo kroz kodove koji otključavaju put u središte nas samih.

Zato i protagonisti dijele osobna imena, zato su dijalozi i rekviziti slični; bio pištolj, bila kravata. Sve je naoko isto, a sve je naoko različito.

Ja se zovem ili ne zovem isto kao i ti, ali dijelimo iste strahove, muče nas ista pitanja, probadaju nas iste čežnje. Velika težnja za kim ili čim ovdje se odigrava u nekom međuprostoru koji se da naslutiti ako društvo u cjelini prihvati činjenicu da se na svakodnevnoj bazi događa slom ideala, ali istodobno i borba pojedinaca da prikažu ljubav kao oružje i motiv te povratak samima sebi što je duže moguće kao alternative od te neizbježne stanice svačije "božanstvene komedije".

Čudnovato stanje u kojem su se našli likovi povezivo je sa svačijim unutarnjim stanjem koja glavna lica ne potiskuju, nego upravo suprotno, unatoč mogućim rastaljenjima koja i simbolično završavaju pucnjem iz nepoznatog smjera, izbacuju van i pokazuju kako bi fizički moglo izgledati uobličavanje tjeskobe, sjete i nemoći.

Tako glavna lica jedno drugome govore: Ako spavaš, onda obojica spavamo ili Ne mogu stalno buljiti u nas Joe.

Ako sam ja ubio plavušu tko je onda ubio mene? blizu je suvremenoj inačici baroknih saznanja de la Barce da je "život san", odnosno renesansnih "a mi ista tvar od koje snovi sazdani su" W. Shakespearea.

Isto tako na kraju, kad plavuša, uvjetno rečeno, oživi i postavlja si pitanja što se dogodilo, koliko je mamurna, mrtva ili živa te naposljetku je li sve sanjala, skida svoju periku istovremeno u ruci držeći svoju plavu baršunastu torbicu i odlazi jer odgovori na pitanja više nisu važni kad se već dogodilo. Gdje i tko je kriv – nije važno.

Ova predstava podrazumijeva pažljivog gledatelja, slušatelja i opažatelja jer nije lak zadatak pogledati svoga Joea u oči, obratiti pažnju na svakodnevne detalje i shvatiti da zbilja svačija medalja pod različitim kutom svjetla drugačije svijetli ili kako bi Ionesco rekao: Zaboravimo sve što se među nama nije dogodilo.

Reci što misliš!