Kultura

sa(n)jam knjige

Šerbedžija otvorio dušu pred publikom u Puli: Iskreno o Štuliću, Arsenu i svom vinkovačkom rekordu

Šerbedžija otvorio dušu pred publikom u Puli: Iskreno o Štuliću, Arsenu i svom vinkovačkom rekordu
Dusko Marusic/PIXSELL

Glumac sa svjetskom karijerom, pjesnik i glazbenik, osnivač i voditelj Kazališta Ulysses na Brijunima, predavač glume - sve je to Rade Šerbedžija koji je, unatoč lošem zdravstvenom stanju, stigao u Puli predstaviti novu knjigu autobiografskih zapisa 'Poslije kiše' i otkriti koja mu je prva i najveća strast, veća i od glume te koju jedinu poruku ima za mlade na kojima svijet ostaje.

Prepričao je i brojne anegdote iz svog života, među kojima i onu o pozivu što ga je uputio frontmenu Azre.

'Kao čovjek sam napravio mnoge greške u životu, ali jedna od najvećih to je što sam se pokušavao objašnjavati ljudima, prije svega objašnjavati im da su nešto laži. Možeš ponoviti tisuću puta da to nije istina i neće biti nikakve koristi. Bitno je da znam da nisam učinio ništa moralno upitno, da u demokratskim granicama imam pravo na svoje mišljenje, da mi se nešto sviđa ili ne sviđa. Od objašnjavanja nema ništa. Čovjeka samo hvata grč od toga', rekao je Rade Šerbedžija na pulskom Sa(n)jam knjige u Istri, na kojem je 6. prosinca gostovao u programu Doručak s autorom.

U razgovoru s voditeljem programa Aljošom Pužarom govorio je o svojoj novoj autobiografskoj knjizi 'Poslije kiše', koju je pulskoj publici predstavio večer prije u prepunom Crvenom salonu Doma hrvatskih branitelja, u kojem se standardno održava 23. izdanje festivala Sa(n)jam knjige.

 

Na Doručku s autorom domaći filmski, televizijski i kazališni glumac, pjesnik i glazbenik međunarodne reputacije osvrnuo se na poslijediplomski studij Gluma, mediji, kultura, koji godinama vodi u Rijeci.
Nezahvalnik kojemu je Hrvatska sve dala, a on se žali...

'Sedam sam godina u Rijeci i sedam godina pokušavamo dobiti prostor u kojemu moji studenti mogu normalno studirati. Trenutno radimo u malim sobama, u kojima je akustika - strašna. Mladi glumac od jeke ne može čuti samog sebe kako zvuči. Iako su mi sve to prijatelji, gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel divan je čovjek, kao i Pero Lučin, rektor riječkog Sveučilišta, nikako da dobijemo odgovarajući prostor. Jer nema novca, ima prečih stvari od kulture, sveučilišta itd. I onda, umoran od svega toga, dajem intervju i na jedno od pitanja vezano uz studij u Rijeci kažem da sam umoran i da razmišljam da se možda vratim u Los Angeles. Odmah me sutradan dočeka priča kako sam nezahvalnik kojemu je Hrvatska sve dala, a on se žali. I kako to objasniti i čemu objašnjavati? Bolje ne', ispričao je Rade Šerbedžija na Doručku s autorom, dodajući da mu se, od svega čime se bavio u teatru, rad s mladima danas čini 'nekako najtočnijim'.

Za mladu generaciju koju podučava rekao je da je fantastična, ali da, unatoč talentiranosti, mnogi od njih imaju problema s govorom.

 

'Prema onome što zapažam već dug niz godina, gledajući naše predstave u Hrvatskoj, mladi katastrofalno govore. Djeca danas općenito katastrofalno govore, ne samo ona koja dolaze na glumačke akademije, nego se kod nas uopće slabo govori. Ti akcenti lete, zuje. Radije bih volio da nam je problem neprirodan glumački, povišen govor, nego ovo što imamo sad', rekao je Šerbedžija, otkrivši publici da je pisanje zapravo njegova prva i najveća strast.
Bio sam rekorder u vinkovačkoj knjižnici

'Kad sam se već bio malo proslavio, išli su raditi neki film o meni pa su posjetili i Vinkovce, a ja sam im rekao čime sam se bavio tamo u djetinjstvu i mladosti. Uz nogomet, koji sam obožavao, spomenuo sam knjigu, koja mi je bila najvažnija. Onda su posjetili tetku Ljubicu u gradskoj knjižnici, a ona im je rekla da sam ja rekorder, da bih pročitao svaki dan po jednu knjigu. Uz čitanje, obožavao sam pisanje i dobro su mi išle školske zadaće. Želja mi je u principu bila da studiram književnost i budem ne pisac, jer nisam vjerovao da bih to mogao biti, nego profesor književnosti. Kad sam upisao glumačku akademiju, razočarao sam se kad sam shvatio da se tu ništa ne uči, da samo glume. Pomislio sam - pa ja znam glumiti, treba mi nešto više. Onda sam Tonka Maroevića, koji me tada, malog Ličanina iz Vinkovaca vodio po Zagrebu i kultivirao, zamolio da zajedno učimo, da se spremim za prijemni na komparativnoj književnosti i povijesti umjetnosti. I jesmo, i upisao sam se', prisjetio se Šerbedžija, dodajući da na studiju književnosti nije dugo izdržao.

Kad sam postao poznat, bilo mi je neugodno dolaziti među studente

'Brzo sam postao popularan glumac pa mi je bilo neugodno dolaziti među studente, kao, zvijezda došla da sjedi s njima. Vjerujem da je isto tako neugodno i našoj predsjednici sjediti sa studentima, ali što se može, to je ta naša teškoća', zaključio je Rade Šerbedžija, istaknuvši i da je od svojih nekoliko dosad objavljenih pjesničkih zbirki (posljednja je 'Stranac' iz 2017.) zadovoljan jedino s 'Prijatelj ga kaže više ne poznaje'. U njoj su objavljene pjesme pisane od 1989. do 1996. u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, Pragu, Bitoli, Moskvi, Provansi te uključuje 'Neću protiv druga svog'.

'Igor Mandić mi je za prve pjesme govorio da ih trebam štampati, a meni su se u prvoj zbirci svidjele svega dvije. Ali, eto, usudio sam se objaviti ih. Zapravo sam zadovoljan jedino s 'Prijatelj kaže' jer je postojao razlog zbog kojeg sam je pisao. Nešto je duboko prošlo kroz mene tih ratnih i predratnih godina i te su pjesme imale tu vrstu iskrenosti. A pjesnikom se inače ne zovem jer znam vrlo dobro da nisam dovoljno koncentriran na taj posao, ne pratim suvremenu poeziju. Druga je stvar pisanje knjige kakva je 'Poslije kiše', autobiografija. To spada u neku moju općenitu pismenost i u to da kao vješt dramaturg, uz pomoć sada moje Marine (Vujčić), a ranije moga Borislava, te epizode složim da ispadnu zanimljive kao svjedočanstvo vremena', rekao je Rade Šerbedžija za svoju drugu knjigu autobiografskih zapisa.

Prvu, 'Do posljednjeg daha', objavio je 2005., dok je živio u Americi, u kojoj je nakon svjetskog uspjeha filma Milča Mančevskog 'Prije kiše' dobivao uloge u filmovima P. Noycea, J. Wooa, S. Kubricka, C. Eastwooda i drugih poznatih američkih redatelja.

U knjizi 'Poslije kiše' Šerbedžija nastavlja tamo gdje je stao s prvom autobiografskom knjigom – pa pripovijeda o holivudskim ulogama i nemilosti američke filmske industrije, o planetarno popularnim zvijezdama s kojima je surađivao, ali i o 'malim', anonimnim ljudima s kojima ga je život spajao, o povratku u Hrvatsku te o događajima iz prošlosti i sadašnjosti koji su utjecali na njegovu sudbinu i umjetničku karijeru.

'Igor Mandić mi je za prve pjesme govorio da ih trebam štampati, a meni su se u prvoj zbirci svidjele svega dvije. Ali, eto, usudio sam se objaviti ih. Zapravo sam zadovoljan jedino s 'Prijatelj kaže' jer je postojao razlog zbog kojeg sam je pisao. Nešto je duboko prošlo kroz mene tih ratnih i predratnih godina i te su pjesme imale tu vrstu iskrenosti. A pjesnikom se inače ne zovem jer znam vrlo dobro da nisam dovoljno koncentriran na taj posao, ne pratim suvremenu poeziju. Druga je stvar pisanje knjige kakva je 'Poslije kiše', autobiografija. To spada u neku moju općenitu pismenost i u to da kao vješt dramaturg, uz pomoć sada moje Marine (Vujčić), a ranije moga Borislava, te epizode složim da ispadnu zanimljive kao svjedočanstvo vremena', rekao je Rade Šerbedžija za svoju drugu knjigu autobiografskih zapisa.

Prvu, 'Do posljednjeg daha', objavio je 2005., dok je živio u Americi, u kojoj je nakon svjetskog uspjeha filma Milča Mančevskog 'Prije kiše' dobivao uloge u filmovima P. Noycea, J. Wooa, S. Kubricka, C. Eastwooda i drugih poznatih američkih redatelja.

U knjizi 'Poslije kiše' Šerbedžija nastavlja tamo gdje je stao s prvom autobiografskom knjigom – pa pripovijeda o holivudskim ulogama i nemilosti američke filmske industrije, o planetarno popularnim zvijezdama s kojima je surađivao, ali i o 'malim', anonimnim ljudima s kojima ga je život spajao, o povratku u Hrvatsku te o događajima iz prošlosti i sadašnjosti koji su utjecali na njegovu sudbinu i umjetničku karijeru.

 

'Budite blagi ljudi, pokušajte razumjeti svijet, druge ljude, slušajte ih, čak i kad se ne slažete s njima, slušajte ih jer jedino tako ćete znati odgovoriti. Razmišljajte o blagosti i razmišljajte o ljubavi, ne samo muškarca i žene, nego i ljubavi prema čovjeku, strancu, drugačijoj religiji, kulturi i mentalitetu. Ukratko, volite se, ljudi', zaključio je Šerbedžija, a večer prije, na predstavljanju knjige 'Poslije kiše' u razgovoru s Danielom Rafaelićem, prisjetio se i uspomena na Arsena Dedića i Branimira Johnnyja Štulića.
Noćne šetnje sa Štulićem

Za Johnnyja Štulića rekao je kako ga je znao nazivati u jedan ujutro da po Zagrebu šeću Ilicom te da ga je kasnije, kad je već osnovao Ulysses, a Štulić bio u egzilu, nazvao i pitao bi li održao koncert na Brijunima.

'Na to me on pitao - bi li ti plesao Princa u 'Labuđem jezeru' Boljšoj teatra, kao, u smislu da je to jednostavno neizvedivo', ispričao je Šerbedžija, dodajući kako je Štuliću, kao i mnogima, uzor bio Arsen Dedić, kojega je kopirao i u aroganciji.

'Arsen je čudo koje se dogodilo našoj umjetnosti i u smislu pjesme i šansone i poezije, a i u smislu našeg rocka. Ali je prije svega bio častan čovjek. Svašta je u cinizmu znao reći, ali je znao reći i da se ljudi prepoznaju kad je stani-pani. A kad je meni nekoliko puta bilo stani-pani, Arsen bi me nazvao i pitao: 'Prijatelju, što ti treba? Novca, druženja, ljubavi?' Uvijek kad je bio najpotrebniji', rekao je Rade Šerbedžija, piše Tportal.

Reci što misliš!

  Vezane vijesti