U petak,4. svibnja, dolazi nam u kazalište plesna predstava Trilogija, jedina profesionalna plesna predstava ove sezone u našem gradu, u kojoj nastupaju Petra, Matea, Filipa i Josipa - Zadranke koje su se ostvarile u profesionalnom plesu.

S prvim dijelom predstave koji je odigrala preko 70 puta, Zadranka Petra Hrašćanec je obišla cijeli svijet i dobila Nagradu hrvatskog glumište, a u trećem dijelu nastupaju četiri Zadranke: Petra Hrašćanec, Matea Bilosnić, Filipa Bavčević i Josipa Štulić.

„Trilogija“ (2011-2015) Saše Božića i Petre Hrašćanec je niz predstava o odnosu suvremenog plesa i pop glazbe, a sastoji se od „Love will tear us apart“, „Boys dont cry“ i „the_beatles“.

Prvi dio Trilogije, „Love will tear us apart“  (2011.) solo je za Petru Hrašćanec koji žanrovski vrluda između rock koncerta, ispovjedne forme i apstraktnog plesa.

Izvođačica Petra Hrašćanec izvodi odabrane ljubavne pjesme, dok u pauzama saznajemo naoko efemerne detalje o nastanku same produkcije, rasplićući suptilnu mrežu odnosa moći koja definira čin izvedbe.

Gledatelj je pozvan da aktivno preuzme odgovornost u lancu hijerarhije izvođačkog čina. “Love will tear us apart” jedna je od najizvođenijih hrvatskih plesnih predstava, a hrvatsku plesnu umjetnost predstavljala je u europskim kulturnim metropolama poput Milana, Bruxellesa, Dublina, Lyona, Pariza, Ljubljane. P. Hrašćanec, nagrađena je Nagradom hrvatskog glumišta 2012. za najbolju žensku plesnu ulogu. „Boys don't cry“ (2012.), drugi dio Trilogije, istražuje naslijeđe ženskih kantautorica iz razdoblja 60-ih godina prošlog stoljeća, te s njima povezana pitanja ženskog identiteta na sceni i skrivenih političkih poruka koje takva glazba, i ples na nju, posjeduje. Ženski identitet u predstavi razložen je na glas i pogled, a vlasništvo nad njim raspravlja se u formi dueta Petre Hrašćanec s Markom Jastrevskim. 

Boys dont cry dobitnik je produkcijske nagrade tjedna suvremenog plesa, 2012. „the_beatles“, (2015),  bavi se Beatlesima, jednim od najkomercijalnih i najpopularnijih sastava u povijesti pop glazbe, te kroz zazivanje zlatnog doba pop glazbe računa na emocionalni i tjelesni odgovor gledatelja.  Naglasak je na procesima slušanja te s njima povezanim procesima auditivne memorije i uključivanja publike u zajednički proces sjećanja kroz slušanje.

Zanimljivost trilogije je da je zapravo  svejedno gdje ju se izvodi – funkcionirala bi jednako u galeriji, u parku, privatnom stanu kao i na kazališnoj pozornici.  Popularna glazba u podlozi sva tri dijela samo je zvučna kulisa koja aktivira određene emocije iz kolektivne memorije, dok Božić I Hrašćanec postavljaju  neka važnija pitanja – kome uopće pripada izvedba, tko na nju ima pravo, koliko je zapravo relativan i nestabilan pojam plesačke virtuoznosti u suvremenoj plesnoj izvedbi, i koliku važnost u konačnici ima i uživanje u plesu, kako za izvođača, tako i za publiku, kao i izvođačka iskrenost.