Talijanska biskupska konferencija upravo je odobrila upotrebu izmijenjene verzije molitve Očenaš te će se od sada u talijanskim crkvama prilikom molitve Očenaša u sklopu liturgije umjesto "ne uvedi nas u napast", u novoj verziji izgovarati "ne prepusti nas napasti".

Svoju podršku ovoj promjeni prethodno je dao papa Franjo u knjizi Oče naš gdje je u razgovoru sa zatvorskim kapelanom i teologom ocem Marcom Pozzom iznio razloge i cjelovito objašnjenje ove promjene. 

Očaj je napast. Tako dolazimo do pretposljednjega zaziva, „ne uvedi nas u napast“. Prijatelji, od kojih su neki vjernici, a drugi nisu, svako me malo pitaju: „Don Marco, može li nas Bog uvesti u napast?“ Ovaj zaziv rado čitam ovako: „Budući da me Sotona napastuje, pomozi mi da ne upadnem u spletke njegova zavođenja.“ Ne mogu vjerovati da bi me Bog
napastovao.

Ovdje se radi o ne baš točnu prijevodu. Naime, ako otvorimo posljednje izdanje Evanđelja koje je priredila Talijanska biskupska konferencija, ondje čitamo: „ne napusti nas u napasti“ (Lk 11,4; Mt 6,14). I Francuzi su zamijenili tekst prijevodom koji znači: „Ne dopusti mi da padnem u napast.“ 

Ja padam, a ne da me on baca u napast pa da onda vidi kako sam pao. Otac to ne čini, otac pomaže odmah ustati. U napast nas uvodi Sotona, to je njegov zanat. Smisao je naše molitve: „Kada me Sotona uvodi u napast, ti mi, molim te, pruži ruku, daj mi svoju ruku.“ Kao na slici gdje Isus pruža ruku Petru koji ga zaziva: „Gospodine, spasi me, utapam se, pruži mi ruku!“ (usp. Mt 14,30).