Razgovor s Ninom Kolanović- magistricom psihologije i psihoterapeutkinjom

U svojim tekstovima trudim se na naše zadarske prostore donositi informacije o cjelokupnom, holističkom zdravlju čovjeka. Tako su tu uključeni i oni vanjski dijelovi, kao vježbanje, prehrana, nekakva aktivnosti, no ono u što sam sigurna je da smo isprepleteni. Umom, duhom i tijelom.

Sve što radimo „na vani" zapravo je odraz onoga što se odvija unutar nas. Znate ono, npr.imamo osjećaj da se „borimo protiv svih", tako se onda ponašamao i „na vani". Ili ono kada imamo unutar sebe stereotipe, „sve su žene iste, svi su muškarci isti", mi ćemo teško imati drugačija iskustva.

Zato, dosta pažnje polažem u naše psihičko, mentalno, duhovno zdravlje i preispitivanje svojih uvjerenja i iskustava koje smo dosada imali. Jer kada napravimo promjenu unutar sebe, tada ćemo je automatski imati i u vanjskom svijetu.

Neće nam pomoći garderoba da mislimo da smo lijepi, može nas držati 15 minuta, no ako istinski prihvatimo sebe i vidimo tko smo, tada će to zračiti,  a sva šminka i garderoba bit će manje bitne...

Uvijek me zanimalo kako biramo partnere. Vjerujem i vas. Svatko tko ima hrabrosti preuzeti odgovornost za svoje izbore svjestan je da je on taj koji bira svoje prijatelje i naravno- partnere. Sve više vidim da ljudi ulaze u veze jer se boje biti sami, ili zato jer je netko rekao da se to mora, ili zato da zadovolje potrebe obitelji, mama, tata...

Ono što mi je najmanje jasno i nelogično je da ljudi koji su u nesretnim brakovima i vezama znaju „sjesti na glavu" onima koji su slobodni, a zamislite već su prešli dvadeset i koju i „uhvatili godina", i onda su tu pitanja i savjeti. Svi nas savjetuju. Ostati ćeš stari dečko/cura, ne možeš ostati sam, kad ćeš roditi, kad ćeš dijete napraviti, bit ćeš prestar, što čekaš... razvod.. jesi ti normalna/normalan, svoj/svoja?

Muči, stani, trpi... nisam se mirila nikada da prihvaćam „modele" od ljudi koje ti „modeli" nisu doveli dobrom. Učim od onih koji su zadovoljni, ispunjeni i sretni. Nisam dovoljno školovana  osoba da samostalno obrađujem te teme, zato sam se u kožu nas/ vas Zadrana. Ako imam problem, pitanje, želju za spoznajom tko mi može pomoći? Ovdje, da ne moram van grada. 

Osim što vas pozivam da svi istražujemo i čitamo, potičem postavljanje pitanja i rad na sebi sa školovanim  osobama. Jedna od njih u našem gradu je psihoterapeutkinja i magistrica psihologinje- Nina Kolanović. Kontaktirala sam ju jeli zainteresirana za ovaj razgovor na eZadar portalu, na što je rado i nesebično pristala.

Zanimalo me zašto imamo nekakve ideale „kučice u cvijeću, princa na bijelom konju", kada  zapravo čovjek gubi sebe u partnerstvu i koliko znamo o tome.  Nadam se da će vam biti korisno pročitati.

„ Draga Petra, hvala ti na mogućnosti razgovora na ovu temu. Tvoja pitanja mi se čine značajnima pogotovo u današnje vrijeme. Sjećam se da smo na jednom predavanju, u okviru psihoterapije, razgovarali o tome „kako nam je brak u krizi", misleći na nas kao ljudska bića koja nisu savršena i ne uspijevaju se uvijek adekvatno prilagoditi različitim uvjetima tako da bi svima odgovaralo. Postavljala su se pitanja što se događa i odgovori koji su bili dani govorili su o svojevrsnoj transformaciji odnosa koje mi prepoznajemo kao krizu u partnerskim odnosima.

Kada razmišljam o pitanju Zašto tražimo princa na bijelom konju, stereotipima - " kućica u cvijeću", idealan partner,  nameće mi se poznata teorija o prvom odnosu, tj.  povezanosti a to je obično odnos s majkom koja je naš prvi značajan „partner" u svijetu. S njom smo u neraskidivom odnosu i prihvaćanju jer je u tom ranom razvoju majka je izvor života za dijete.

Kako protekne rani odnos s majkom, odnosno kako se razvije privrženost s majkom, teorija kaže da ćemo na taj način stvarati i dr. odnose sa značajnim drugim. Ako tako gledamo, princ na bijelom konju, „kućica u cvijeću" je u biti fantazija o majci koja nesebično podržava, njeguje i hrani. Kada se rodimo naše osobne granice su u potpunosti otvorene jer na taj način jedino možemo učiti.

Zbog toga su djeca prema majci u potpunosti otvorenih granica,zato što od majke dolazi sve što nam treba za opstanak (hrana, toplina, dodir). Majka je ta u čijim se očima ugledavamo tijekom rasta i razvoja. U realnom svijetu znamo da ne dolazi uvijek „ukusna hrana"  i znamo da ne postoje savršeni roditelji a ni savršena djeca.

Stoga je fantazija o princu na bijelom konju, „kućici u cvijeću" i idealnom partneru nesvjesna težnja i stalno traganje za onim što se nije „nahranilo„ kod djeteta u tom ranom periodu njegovog razvoja.

Po tome, način na koji biramo partnera je način kako smo bili i dalje jesmo u odnosu s majkom ali i ocem. Otac ovdje također ima značajnu ulogu iako je uloga majke dominantnija zbog njezinog položaja u odnosu na dijete.

Ukoliko se fantazija ne osvijesti i ne da joj se značenju u smislu da se odžaluje ono što se nije moglo razviti s majkom, vjerojatno jer majka nije mogla, možemo biti u opasnosti vječitog lutanja za partnerom koji će popuniti prazninu koju nije mogla majka. Svjesnost o sebi i načinu kako stvaramo značajne odnose, kao i što nam treba u odnosima,daje mogućnost transformacije u smislu da napravimo drugačije, zrelije odnose s značajnim drugim.

Naravno da ovaj put nije jednostavan i da nam treba podrška,(obično je to psihoterapeut) gdje u sigurnim uvjetima ponovno učimo kako uspostaviti zdravu granicu prema okolini jer jedino tako možemo vidjeti partnera za ono što on jeste i vidjeti i prihvatiti sebe za ono što jesmo. Jedino s tog mjesta, mjesta osobne granice možemo uspostaviti zdrave partnerske odnose."

Hvala Nini na dubokoj temi, prenesenoj da je možemo svi  razumjeti.  Privest ću tekst kraju citatom poznatog Michelangela u 87-oj godini života- „Ja još učim."

Eto, zadarski medij, zadarski autor, zadarski psihoterapeut dao vam je temu za razmišljanje. Imate i zadarsku knjižnicu, zadarske ljude koji vam mogu pružiti pomoć. Imamo mogućnosti. Kada vidimo sebe, zašto radimo nešto što radimo, kada možemo vidjeti svoju nutrinu, tek tada možemo razumjeti i drugu osobu.