Jesen na Velebitu, a posebice na dabarskim kukovima, carstvu stijena i šume može biti čarobna. Tako kreće početak blog posta Gorana Šafareka, biologa, snimatelja, fotografa i istraživača koji je opisao i snimio prekrasne kadrove Velebita u jesen.

Pogled sa istaknute stijene na samom rubu te provalije, iznad vrhova krošanja bukvi i jela pruža zapanjujući pogled na vrvenožuti jesenski krajolik. Kamena kralježnica izdigla se iznad zeleno-žutog krajolika travnjaka i šuma, kao ostatak nekog davno preminulog, ogromnog dinosaurusa, godzile ili sličnog čudovišta. Samo što je ova kralježnica dugačka kilometrima, a visoka stotinama metara. Geolozi se ne bi složili s time, a njihov opis je sljedeći: vapnenačke, gledano u dugom vremenskom razdoblju stijene sklone eroziji elemenata prirode. Tektonika je pak poredala stijene u pravilan niz poput zida koji se izdiže iznad divovskih zelenih dolina, a one najviše monolitne stijene nazivaju se kukovi.

Izduženu prostranu udolinu Crni Dabar perma unutrašnjosti ispunila je magla. Hladni noćni zrak nabio se u nisko područje i opire se jutarnjim zrakama izlazećeg sunca. Istini za volju, pola doline još je u sjeni kukova, a ni na suncu još nije previše toplo, sada već sredinom listopada.

Ovo je jedno od najljepših predjela Velebita, mitske hrvatske planine čijim gudurama, livadama, gustim šumama krstare medvjedi i čopori vukova, dok suri orao iz visine nadgleda svoj teritorij. Brojnim utabanim stazama generacije planinara iznova otkrivaju draži ove planine koju se čini se ni cijeli životni vijek ne mogu zasititi. I dok su većina velebitskih vrhova blage rudine (travnjaci) tek sa kamenom kapom na samom vrhu, ili obrasli šumom, Dabarski kukovi su carstvo gole stijene. Možda im samo Hajdučki i Rožanski kukovi konkuriraju krševitošću, ali ne i monolitnošću i tolikom dominacijom nad okolnim okolišem. Do Dabarskih kukova pak ne treba neki poseban trud. Iz Gospića se penje cestom na Velebit prema Karlobagu i dakako obrnuto. U mjestu Baške Oštarije potom kreću planinarske staze na nekoliko strana, a za kukove treba odabrati one na sjever. 

Krećem dalje prema Kizi, jednom od vrhova Dabarskih kukova. Žuti i crveni listovi ukrasili su drveće i grmlje, a hladniji dani postali ugodniji za hodanje danju , ali zahtijevaju debelu odjeću ujutro i navečer. Jutarnja rosa svjetluca po žutim travkama, a inače nevidljiva paučina sada bliješti kao ogrlice bisera. Svjež zrak puni pluća, a osim mirisa vegetacije, donosi i neku aromu divljine. Zreli plodovi šipka crvene se u travi, na radost životinja, ali i ljudi. Stijene su u ovom okruženju romantične, ali iz podnožja.

Neprestano se izmjenjuje šuma stamene bukve koja odolijevaju velikoj strmini, s već požutjelim travnjacima. Stabla su svinuta pri dnu, od teškog bremena snijega koji je ovdje zimi vrlo obilan. Izbliza, monolitnost stijena ustupa tipičnoj krškoj razlomljenosti. Prema vrhovima, sve je manje suhe trave, a sve više gole stijene. Čas sije sunce na otvorenom, čas dolazi sjena uskih prolaza, kao u podnožju nebodera neke metropole , samo što su umjesto visokih zgrada stijene i ni jedan umjetni zvuk ovdje ne remeti mir, čuje se samo šuštanje trave na povjetarcu i povremen pjev ptica. Svako malo izbija se na strmoglavu provaliju, podno stijena koje izgledaju poput ogromnih tornjeva ili čak zgrada, ravne i glatke kao da ih je divovsko dlijeto rezbarilo.

Uskoro se pojavljuje na vidiku Kiza, a čovjek na vrhu izgleda kao mrav. I najotpornije biljke su potpuno ustupile pred ispranim bijelim kamenom koji bliješti na žarkom suncu. Trpe oči, ali i koža, jer isijava i toplinu. Ipak, uz malo pentranja, dijelom i uz pomoć sajle, dolazi se do vrha. Pogled je odavde veličanstven, ali pokazuje da nije ni jedini – tu je cijeli niz vrhova, kukova. Neke od njih obilaze planinarske staze dok ostali ostaju u tišini Velebita. Bačića kuk je gledano od sjevera prvi u nizu i najviši, a s njega se po mnogima pruža najljepši pogled na cijeli niz: Kukaline, Butinovaća, Kiza, Grabar, Ljubičko brdo, da se nabroje samo najmarkantniji u nizu od gotovo skoro deset kilometara.

Sunce se već jače dignulo, isparilo je jezero magle, a unatoč naponu jeseni, sada je u zavjetrini tako toplo. Prepuštam se u miru i tišini, sam na planini, dok me sunce grije….