Prije nego što se i službeno preselio u zajednički životni prostor sa svojom curom, pisac Peter Martin odlučio se za probni rok. Evo kako je priča završila...

Hodali smo četiri godine prije nego što smo odlučili početi živjeti zajedno. Rekli su mi da je to puno vremena.

Nije bila riječ o tome da sam se dvoumio o njoj. Točnije, nisam mogao zamisliti osobu kojoj bih radije kuhao samo da je dočeka topli obrok nakon napornog radnog dana ili zbog koje bih izašao iz kade usred tuširanja samo da bih je pitao ono što već dugo želim, a stalno zaboravljam – o kojem nogometašu je maštala kad je bila tinejdžerica.

Ali nisam bio 100% siguran kad je bila riječ o životu udvoje. Dolazim iz prilično religiozne obitelji koja je vrlo tradicionalna po tom pitanju pa sam se pribojavao da bi ovaj potez moji roditelji protumačili gotovo jednako kao da sam im rekao da sam se preselio u deveti krug pakla i da su mi susjedi Juda i Brut. No nije to bilo ključno. Stvar je u tome da imam neke svoje navike koje ne želim i ne mogu mijenjati. Primjerice, na kauču volim sjediti ili ležati sam i ne volim da je netko pokraj mene. Naravno, u boksericama.

I ona je bila nervozna zbog svega, a najviše ju je brinulo to što se bojala, ako se ne zaručimo ili vjenčamo prije preseljenja, a stvari ne krenu iz prve onako kako smo se nadali, da ne odustanemo od svega prebrzo ili čak prekinemo vezu.

Međutim, okolnosti su nam išle na ruku i pobrinule se da donesemo odluku koju bismo sami teško donijeli. Moji frendovi su kupili stan, ali su trebali negdje živjeti iduća dva mjeseca dok se on preuređuje. Tada smo odlučili da njima damo na korištenje moj stan, a da se nas dvoje privremeno preselimo u njezinu garsonijeru koju je prije koristila za posao. Mislili smo, ako uspijemo preživjeti u tako malom prostoru gdje moramo propuštati jedno drugo kada idemo iz prostorije u prostoriju, onda će sve drugo biti laganica.

I dalje smo se brinuli da ćemo se u malom, skučenom prostoru zbog činjenice da smo neprestano zajedno početi mrziti i da se više nećemo podnositi pa smo stalno forsirali da što više vremena provodimo odvojeno i s drugim ljudima. (Ona je neprestano dogovarala ručkove i večere s frendicama i poslovnim partnerima, a ja sam znao ostati u teretani puno dulje nego što sam planirao samo zato da bi ona imala malo mira kad dođe kući i da može malo biti sama). 

Nakon samo tjedan dana shvatili smo da to što radimo uopće nije potrebno. Otad sam svaku večer jedva čekao doći kući te svaki put kad bih otvorio vrata i vidio njezino nasmiješeno lice, bio sam sretan kao malo dijete. A ona je guštala svaki put kad bih joj donio doručak u krevet i nije se živcirala zbog toga hoće li mrvice padati po posteljini, hoće li čokolada zaprljati jastučnicu...

I dalje sam ipak razmišljao o tome trebam li se možda vratiti u svoj stan, ali okolnosti su nam opet išle na ruku. Ona je tog ljeta konačno otplatila kredit pa više nije bilo razloga da ne ostane tamo živjeti. Naravno, i dalje su postojale brojne nedoumice. Moja sklonost da slobodnu večer provodim izležavajući se na kauču umjesto da izlazim bila bi velik izazov za svačiji društveni život. I iz nekog iracionalnog razloga, strašno bih se živcirao ako bi se u perilici nakupljalo posuđe. Ona je, s druge strane, totalna flegma. Ako bi se nagomilalo razbacanih stvari po podu, jednostavno bi ih gurnula u ormar. Isto tako, ima groznu naviku da uopće ne otvara i ne čita poštu nego sve omotnice, obavijesti i letke stavi na policu i pogleda ih tek kad ih se nagomila toliko da već padaju po podu.

Ali jednostavno se pomiriš s tim stvarima i prihvatiš ih. Osim onih koje te doista dovode do ludila, ali to onda i kažeš partneru te ga zamoliš da to ne radi jer te to zaista izbezumljuje.

I dalje si priuštim luksuz da dio vremena provedem sasvim sam, ali zato bez problema svakog vikenda gledamo romantične komedije koje ona obožava. Ja ih ne mogu smisliti, ali znam koliko to njoj znači. Njezina piramida od pošte? Svaki put kad je vidim, tlak mi podivlja. Vidim da se trudi i da je pregledava češće nego prije, a i te gomile papira sve su manje. Iako joj je to naporno, znam da to radi jer mi to puno znači.

A gledati kako se netko tako trudi samo zbog tebe dovoljna je nagrada i velika satisfakcija.