Zamislite na trenutak kako ste jeli kad ste bili malo dijete. Moja radoznalost i mašta su radile punom parom dok sam pravila logorsku vatru na tanjuru od pomfrita i kečapa.

Ali, kao i većina nas, prerasla sam taj bezbrižni odnos prema hrani. Na kraju su me moje sklonosti ka savršenstvu dovele do opsesije hranom i vježbanjem, što je kasnije imalo veliki utjecaj na moju odluku da postanem dijetetičar.

Kad sam prešla u srednju školu, počela sam se osjećati anksiozno i depresivno.

Kao obrambeni mehanizam od ogromnog pritiska koji sam sama sebi nametnula da bih uspjela, počela sam ograničavati unos hrane i to je postao ritual koji je sprječavao da nastane kaos: mjerenje na vagi svakog jutra. Mali ručak koji sam nosila od kuće. Pohvala za samokontrolu. Odlazak u krevet dok mi krče crijeva. Onda sve to iznova.

Nakon godina borbe da se osjećam normalno kad je hrana u pitanju, čula sam za nešto što se zove intuitivna prehrana.

Intuitivna prehrana se temelji na 10 principa koji vam pomažu da se povežete s unutrašnjim osjećajem za glad i sitost, što mnogi zanemaruju uslijed godina i godina na strogim pravilima prehrane i ograničenjima.

Ovaj pristup bez držanja dijete vam omogućava da se oslobodite svih tih pravila i da odluke o hrani donosite na temelju toga koliko ste gladni i koja vrsta hrane vas zadovoljava, piše Self. Nisam vjerovala da ljudi zaista osluškuju signale gladi i sitosti i imaju jednostavan odnos prema kretanju. Mislila sam da to zvuči dobro, ali da ja to ne bih mogla činiti.

Nakon što sam se godinu dana opirala ideji o nutritivnoj prehrani, konačno sam uzela knjigu o toj temi koju su napisali Evelyn Tribole i Elyse Resch. Dugo sam je imala ali sam se plašila da ću, ako je pročitam, odreći se svojih pravila, udebljati se i izgubiti kontrolu nad svojim životom, tako da mi je trebalo dosta dugo da je zaista pročitam.

Kada sam počela čitati o intuitivnoj prehrani, ponašanje koje sam promatrala kao nedostatak samokontrole je sada počelo izgledati kao rezultat svih mojih pravila. Nikada nisam shvaćala da je djelomičan razlog zašto noću jedem hranu punu šećera u tome što se cijelog dana izgladnjujem.

Uvijek sam pretpostavljala da sa mnom nešto nije u redu i da sam sigurno ovisna o šećeru. Ali sam uvidjela da razlog zašto sam osjećala da nemam kontrolu, kad je hrana u pitanju, leži u tome što sam sebi natovarila toliko mnogo pravila o hrani. Nisam bila ovisna o određenim namirnicama, već sam žudjela za njima jer nikada sebi nisam dozvoljavala da ih jedem.

Čitajući više materijala o intuitivnoj prehrani koje su napisali dijetetičari i terapeuti koji ne preporučuju dijetu, počela sam poduzimati određene korake kako bih promijenila neke stvari u vlastitom životu. Nije uvijek bilo lako.

I dalje sam bila vezana za vagu u kupatilu i trebalo mi je neko vrijeme prije nego što su se te veze prekinule. Svaki put kad bih bila u iskušenju da stanem na vagu, zapitala bih se hoće li me brojka koju pokazuje učiniti sretnijom. U prošlosti bi „dobra” ili „loša” brojka ujutro odredila čitav moj dan. Ali bez obzira što je  vaga pokazivala, nikad nisam bila sretna.

Intuitivna prehrana mi je pomogla da razmislim o svom izboru hrane na nov način i, na neki čudan način, dala mi je dozvolu da mi ne treba dozvola da jedem ono što mi se jede. Ali sam išla korak po korak.

Dovela sam u pitanje svoja pravila o prehrani tako što sam u svoju kuhinju unijela namirnice koje su nekada bile zabranjene. Uskoro sam otkrila da, sa sve manje i manje pravila u primijeni, hrana ima sve manju i manju kontrolu nad mojim životom. Umjesto da hranu promatram samo kao hranljive materije i kalorije, razvila sam radoznalost prema eksperimentiranju s hranom.

Jedna od najtežih stvari na tom putu je bilo ispitivanje vlastitog identiteta kao osobe koja se bavi trčanjem. Tijekom perioda života kada sam imala poremećaj u prehrani, trčanje nije bilo samo nešto na što se mogu osloniti da bih „sagorjela” ono što sam pojela, već je predstavljalo i bijeg od vlastitih emocija.

Iako mi je trčanje pomagalo da se privremeno oslobodim stresa, koristila sam ga da bih prigušila svoje osjećaje. Kad god bi se dogodilo nešto neugodno, trčala bih kilometrima i kilometrima da bih zaboravila na to – kao što sam učinila onog dana kad je mojoj majci otkriven rak dojke.

Također sam napravila jedini „detoks” koji preporučujem kao dijetetičar – prestala sam na instagramu pratiti ono što sam ranije pratila. Prostor koji je nekad bio pun top-modela i vježbača u teretani s izdefiniranim  tijelima sada se popunio pozitivnim pričama o prihvaćanju vlastitog tijela, promoviranju različitih namirnica i ohrabrivanju drugih žena.

Dok sam se nekada uspoređivala samo sa „savršenim” osobama koje sam pratila na internetu, sada sam bila okružena porukama koje su mi pomogle da se usmjerim na svoj osobni razvoj, a ne na izgled ili svoje stare stroge standarde uspjeha.

Iako je moj put s hranom bio težak i ne želim da i drugi kroz to prolaze, on je oblikovao moju perspektivu kao dijetetičara i života općenito. Držanje restriktivnih dijeta i vojničke vježbe mi nikada nisu dozvoljavale da budem radoznala u vezi s hranom i kretanjem. Učenje da poštujem svoju glad i odbacim mentalitet držanja dijete mi je ne samo pomogao da se hranim intuitivno, već i da živim instinktivnije.

Ne možemo se vratiti u djetinjstvo, ali možemo njegovati dijete u sebi kad su u pitanju hrana i kretanje.

bizlife