Samoopraštanje kao duhovna kategorija nema čarobne formule i svatko će od nas na taj čin biti potaknut na drukčiji način, na onaj koji mu je namijenila božanska inteligencija.

Kada povređujemo sami sebe, mi povređujemo i ono božansko u sebi, djelujemo protiv univerzalnog zakona ljubavi prema kojemu smo stvoreni, a samim time idemo i protiv života.

Ho'oponopono pomaže nam da se s povjerenjem prepustimo struji života, a kada to učinimo, ona će nas uvijek odvesti baš tamo kamo treba. Ta struja života nije ništa drugo negoli naš božanski dio, od kojeg smo se odvojili još kao djeca, kada smo bili uskraćeni za ljubav (pa zato za njom tragamo ostatak života).

Da bismo tu ljubav pronašli, moramo se nanovo spojiti s božanskim. Jednostavnim ponavljanjem riječi oprosti mi, žao mi je, hvala ti, volim te odražavamo žaljenje što smo, među ostalim, povređivali božansko u sebi, izražavamo zahvalnost za oslobođenje, ali i spremnost svog bića da se uskladi s univerzalnim principima ljubavi. Time naše djelovanje malo-pomalo dobiva kvalitetu duha.  

Otpuštanje tereta života

No da bismo u pravom smislu mogli primati božansku milost, moramo prije svega biti spremni oprostiti sami sebi, a mnogim je ljudima upravo to najteži dio.

Naime, kada napokon shvatimo na koje smo sve načine sami sebe tijekom života povređivali i koje smo životne prilike zbog pogrešnih odluka propustili, javlja se jak osjećaj krivnje. Bez obzira na to koliko se trudili pronaći opravdanje za svoje postupke, najčešće nam nijedno objašnjenje nije dovoljno dobro da bismo sebi mogli oprostiti, pa se proces samokažnjavanja i samopovređivanja nastavlja.

Međutim, samoopraštanje, baš kao i opraštanje drugima, nije čin uma, stoga ni razloge za to ne bismo trebali tražiti u racionalnim argumentima, jer nitko samome sebi ne bi svjesno nanosio bol. Samoopraštanje kao duhovna kategorija nema čarobne formule i svatko će od nas na taj čin biti potaknut na drukčiji način, na onaj koji mu je namijenila božanska inteligencija.

Mnogi ljudi do te točke dolaze tek onda kada svoj život dovedu do apsurda. Paradoksalno, ponekad moramo dotaknuti dno da bismo bili sposobni do kraja otpustiti teret života, i tek kada to učinimo, moći ćemo prihvatiti ono što nam božanska sila nudi kao alternativu. A ta je alternativa ljubav – ono za čime smo i tragali.  

Sensa