U svijetu je sve više 'apartnera' - ljudi koji biraju RZŽ - 'razdvojeni zajednički život'.

Zvučalo je poput prekida. Otprilike godinu dana nakon što su počeli izlaziti, Laurel se okrenula prema Joeyu u krevetu i rekla: “Znam da je ovo vrijeme kad bi ljudi trebali početi razmišljati o zajedničkom životu, ali meni se to ne da.”

Joey (45) je osjetio olakšanje. Laurel (35) je osjetila olakšanje jer je on osjetio olakšanje. Ovaj je par iz Austina (SAD) zajedno već osam godina i cijelo to vrijeme žive svatko u svom stanu. I to ne u istoj zgradi – i poštanski brojevi adresa su im drukčiji; taksijem im treba gotovo jedan sat da dođu jedno do drugoga. Tvrde da su potpuno posvećeni jedno drugom. Ali ne žele živjeti zajedno. Nikad.

I nije da je brak zabranjena tema. Ako se i vjenčaju, neće živjeti zajedno. Kad bi se i uselili, žele odvojene spavaće i radne sobe. Zapravo, situacija je ovakva: “Želimo kupiti svaki po dio dvojne kuće”, tvrdi Laurel. Dakle, tako…

Svatko od njih ima svoj stil života. Njegov je stan mračan i nasred dnevnog boravka je golem radni stol za projekte. Njezin je svijetao i lijepo namješten, s puno mjesta za njezine kućne ljubimce ptice. Da, kod nje ima mjesta za papige, ali nema za Joeya. I njemu je to u redu.

Facebook ne nudi status koji precizno opisuje stanje njihove veze, ali sociolozi to nazivaju “razdvojenim zajedničkim životom” (RZŽ). Znamo, zvuči čudno, ali opisuje novi (dogovoreni) trend sve većeg broja parova koji žele živjeti odvojeno.

Sharon Hyman, redateljica iz Montreala koja o tom trendu snima dokumentarac, članove takvih parova zove ”apartneri”. “Sve je više ljudi koji biraju takvu vrstu veze”, tvrdi Hyman. Točnije, 6 do 7 posto ljudi u Sjedinjenim Državama. I 62 posto njih stariji su od 34 godine, prema jednom od posljednjih istraživanja. “Većina ljudi koje sam intervjuirala za dokumentarac prije toga su bili vjenčani, živjeli su u paru, imaju djecu”, kaže Hyman. “Bili su u braku, znaju kako je to i ne žele to ponoviti.” Možda ima nečega u tome. Poput svih nas, apartneri traže ravnotežu između prostora i bliskosti, ovisnosti i neovisnosti u svojim vezama. I samo stvari dovode u ekstremnu perspektivu.

Naša je potreba za ravnotežom duboko biološka: treba nam nezavisnost kako bismo istražili svijet i razvijali se kao pojedinci. “Ali isto tako osjećamo potrebu biti blisko vezani uz drugu osobu i uživati u sigurnosti koju takva veza pruža”, kaže Stan Tatkin, savjetnik za parove i psihobiolog iz Calabasasa u Kaliforniji. Naša individualna tolerancija prema prostoru i bliskosti – jesmo li slobodni ili osjećamo da nas nešto sputava – ovisi o tome koliko smo bili vezani za ljude koji su nas odgajali dok smo bili djeca i stvarima koje su se događale u našim prošlim vezama. “Pravo je pitanje koliko je netko sposoban tolerirati toleranciju one druge osobe u vezi”, uvjeren je Tatkin i upozorava na činjenicu da su jači parovi zapravo oni fleksibilniji: ne boje se ni udaljenosti ni blizine.

Mi ostali – koji pokušavamo odrediti pravu količinu prostora u vezi – sigurno ćemo se tu i tamo sudariti s tim pitanjem. A tu bi nam pomoglo da razmišljamo poput apartnera. Čak i ako dijelite jednosoban stan s nekim, imajte ove stvari na umu:

ZAUZMITE PROSTOR ZA SEBE

Sjećate li se scene iz filma This is 40 kad se lik kojega glumi Paul Rudd zaključa u zahod s iPadom kako bi imao vremena za sebe, bez žene i djece? To nije idealna situacija. Apartneri uvijek imaju plan za bijeg – povratak u svoja četiri zida. Parovi koji žive zajedno trebali bi odrediti mjesta na kojima mogu uživati u svojim aktivnostima, bez  zauzimanja zahoda. “Barem stol u predsoblju, glavno je da se dogovorite”, kaže Tatkin. “Ako nemate prostora, dogovorite se oko rituala koji vam omogućuju vrijeme na miru, poput šetnje pasa ili kupke u kadi”, savjetuje Bella DePaulo, autorica knjige How We Live Now.

POVUCITE DIGITALNU CRTU

Naši su životi često tako isprepleteni da ne znamo gdje završava naš, a počinje partneričin prostor. To se može preslikati i na društvene mreže, na kojima vaš “like” može postati njezin “like”. Podijeljeni kalendar na Googleu i zajednička e-mail adresa za stvari vezane uz djecu (škola, liječnik, slobodne aktivnosti…) mogli bi biti od pomoći. Ali zajednički profil na Instagramu ili Facebooku učinit će da izgubite individualnost, barem u očima prijatelja i znanaca. Stoga zadržite e-mail adresu, broj telefona i šifre na kompjutoru za sebe.

NEKA VAŠI INTERESI POSTANU I NJEZINI

“Dogovorite se da neke stvari možete raditi svatko za sebe ili s prijateljima, bez zamjeranja onog drugog”, kaže DePaulo. “Nikad neću gledati film sa superjunacima, a Joey ne mora gledati romantične komedije”, kaže Laurel. Kad nešto radite sami, to može potaknuti strast prema partnerici. Vicki Larson, koautorica knjige The New ‘I Do’, podupire mišljenje psihoterapeutkinje Esther Perel da kad su dvoje 24 sata na dan zajedno, erotika tu više nema šanse. “Katkad vam partnerica treba nedostajati da osjetite žudnju da budete s njom”, tvrdi Larson. Joey i Laurel slažu se s tim. “Kad niste s nekim cijeli dan, svaki dan, to u vama budi žudnju”, priznaje Laurel. Ona jedva čeka petak da ode do Joeya i da provedu noć zajedno.

BUDITE UISTINU ZAJEDNO

Zato što nisu zajedno cijelo vrijeme, apartneri su više prisutni kad napokon provode vrijeme jedno s drugim. “Svaki put kad se vidimo, to više sliči izlasku”, kaže Joey. Parovi koji žive pod istim krovom mogu biti tjelesno blizu, ali zapravo svjetovima razdvojeni, prčkajući po svojim elektroničkim uređajima. To se naziva “paralelnom igrom” i karakteristično je za malu djecu. Ali mala su djeca podložna i bijesnim ispadima i nisu uvijek ugodni sustanari. A kako ste vi odrasli ljudi, dogovorite se i gledajte film SA svojom partnericom, a ne samo sjedeći uz nju. Parovi koji uživaju u sadržajima na TV-u i internetu zajedno najčešće i ostaju zajedno.

Osim toga, apartneri imaju i svojih problema. “Preduga i prečesta razdvojenost može uništiti vezu”, jasan je Tatkin. Joey i Laurel nisu sretni jer žive toliko daleko jedno od drugog, što je ozbiljna prepreka kada treba riješiti neki problem ili uživati u spontanom seksu. (Jer blizina partnera ipak povećava šanse…) “Puno razgovaramo kako se nijedno od nas ne bi osjećalo zapostavljeno ili nesigurno”, kaže Joey. Stoga daju jedno drugom do znanja kad nekome treba više (ili manje) zajednički provedenog vremena, sve kako se ne bi previše udaljili. Emocionalno, ako ne fizički.