Ostalo / Intervjui

Razgovor s glumicom

Jasna Ančić: Kazalište je poziv na svečanost duha

Jasna Ančić: Kazalište je poziv na svečanost duha

Zadarska glumica Jasna Ančić govori nam o svom glumačkom pozivu, Akademiji dramskih umjetnosti i kazališnoj sceni našega grada te otkriva što ju je navelo da se počne baviti režijom

Od gimnazijalke, pa sve do najbolje glumice Hrvatskog narodnog kazališta Zadar, koja već godinama oduševljava domaću publiku i obogaćuje javnu scenu svojim izvanrednim nastupima. Žena koja je utjelovila Saru Bernhardt, Stošu od Foše, Američku papisu, Stelu u ''I to je ljubav'', Fay u ''Željezu'' i Amandu u ''Staklenoj menažeriji'', uz mnoge druge likove iz poznatih svjetskih i domaćih drama.

Jasna Ančić završila je Akademiju za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Glumačku karijeru započela je u Zadru ulogom u drami Dom Bernarde Albe F.G. Lorce, a nastupala je i u zagrebačkom ITD-u i u HNK Zagreb. Godine 1975. postaje članicom ansambla kazališta ''Marin Držić" u Dubrovniku gdje tijekom 25 godina ostvaruje niz veoma uspješnih uloga u preko devedeset predstava. Nagrađena na 34. Danima satire za najbolju žensku ulogu u prestavi Stoše od Foše iliti Kate Kapuralica, a u sezoni 1995./1996. dobiva Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju sporednu žensku ulogu Krila u predstavi Ilija aliti muž zabezočen. Godine 2010. Dobila je i nagradu grada Zadra.

Kada i zašto ste se počeli baviti glumom? Tko vam je bio uzor? Što vas je najviše ometalo u bavljenju glumom?

Prvi razred gimnazije bio je početak glumačkog ''tobogana" zahvaljujući angažiranom i kreativnom pristupu prof. Šime Dunatova, koji me je otkrio u ulozi Shakespeareove Julije. I onda je krenulo... Nisam sigurna jesam li imala uzore po kojima sam krojila svoje kreativne početke, ne mogu zanemariti ni utjecaj medija, a danas bi to apsolutno bila veličanstvena Meryl Streep. Nije me ništa posebno ometalo, ipak, znala sam lukavo iskoristiti glumačke sate i izvući se s matematike ili fizike, pod isprikom da sam na ''važnim" probama.

Jeste li se iz prve upisali na Akademiju? Kakav je bio prijamni? Što ste pripremili za audiciju?

Na Akademiju sam upala odmah, prijemni je prošao u tren, a moj izbor bila je Laura iz Agonije Miroslava Krleže.

Smatrate li doista da se na Akademiju dolazi jedino uz pomoć jakih veza?

Naravno da su veze sveprisutne u svim državama, društvima, institucijama, politici, tvornicama... pa tako i na Akademiji. No, nisu u tolikoj mjeri jer Akademija prima samo desetak studenata, pa ako se i deva provlači kroz iglene uši, to pak ne prerasta u ružno pravilo.

Čuju se priče kako su naši glumci slabi upravo zbog ''djelovanja" Akademije, tj. upropaštava li Akademija glumačke talente? Npr. za srpske glumce i filmove ovdje se kod nas misli da su mnogo bolji od naših.

Koja neznalica ili zavidljivac širi trač da Akademija ubija talente? Zašto bi to radila? Gluma je kao profesija transparentna, izložena publici i ne može se skrivati iza leđa nedarovitosti. Zašto bi srpski glumac bio bolji od hrvatskog, ili slovenskog ili engleskog? Talent je nešto što ne trpi granice, ni nacionalnost.

Vi? Vaša životna gluma? Vaša kazališna gluma? Znate... poput Pirandella - kada tko nastupa?

U jednom razgovoru, rekla sam da je umjetnost moj jedini istinski dom u kojem se osjećam sigurno, zaštićeno i sretno. Zato je gluma neodvojiva od mog privatnog bivstvovanja, jer, gdje god išli, pričali i nalazili se, u glavi postoji okidač koji vas stalno upućuje i opominje da ste nešto zaboravili, rekli krivo.

Dubrovnik - Zadar? Tko je bolji: kazalište, glumci, publika... mi ipak nemamo takve Ljetne igre, samo Zadarsko kazališno ljeto?

Dubrovnik i Zadar se tehnički, konstruktivno, financijski i kronološki duboko razlikuju. Kazalište i ZKLJ su vremenski mlad festival i institucija koja nakon „sto godina samoće" slavi tek šesti rođendan. Neka je sretan i dalje!

Već dugi niz godina vodite glumačku radionicu. Koji je cilj same radionice? Je li odaziv mladih Zadrana velik?

Osnovni cilj HNK-radionice je, naravno, usmjerenje na Akademiju, ali i asimiliranje mladih talenata u naše profesionalne predstave, što dokazujemo niz godina. Vinko, Silvijo, Antonela, Diana najbolji su primjer za to. Dobro je što je odaziv mladih na audicije velik, iako se, naravno, primi jako mali broj prijavljenih. Slično je i na Akademiji.

Počeli ste se baviti i režijom, predstava Velike diktatorice jedna je od onih koju ste režirali. Što vas je nagnalo da se bacite i u te vode? Jeste li zadovoljni odazivom publike na Diktatorice? Imate li kakvih zamjerki ili nešto čime niste zadovoljni u izvedbi?

Normalan ishod dugovječnog bavljenja glumom jest režija, ili barem pokušaj - stati s one druge strane scene te na neki način u kolegama vidjeti vlastitog sebe. Naravno da glumac kao i redatelj gotovo nikad nije sasvim zadovoljan učinjenim, kao što ni svaka iduća repriza predstave ne nalikuje prethodnoj. I to je dobro jer je kazalište živo tkivo i uvijek mora biti drukčije.

Koja vam je omiljena uloga?

Bilo bi skoro bogohulno i neprofesionalno izdvojiti ulogu koju favoriziram više od ostalih. To bi značilo okrenuti leđa predstavama koje sam možda manje voljela, ali koje su me naučile više od onih za koje sam dobila nagrade.

Koja vam je drama bila najdraža u mladosti?

Naravno da ne smijem i ne želim zaobići domaće velikane poput Krleže i Držića, ali u gimnaziji sam bilo sklonija „strancima" - Shakespeare, Moliere...

Koliko često ste pratili teatar kao tinejdžerka? Jesu li vas profesori vodili u kazalište?

Na žalost, moji tinejdžerski dani stasali su samo uz filmove, i to u kinima, jer je kazalište bilo zatvoreno, bez vlastite produkcije i gostovanja. Brzo sam to nadoknadila na studiju u Zagrebu.

Knjiga? Film? Redatelj? Novi glumački talent na svjetskoj sceni? Glazba?

Glumčev temelj jest knjiga. Kao obrazovanje, profesija, poziv i ljubav, ona je nezamjenjiv partner kreativne suradnje sretnog slova i živog izraza. Bez obzira je li pretočena kao filmski, radiodramski, ili kazališni profil, knjiga ostaje fetiš svakog dramskog umjetnika. Najdraži pisac mi je Orhan Pamuk, a redatelja ima više: Vlado Habunek, Božidar Violić, Tomislav Durbešić, Georgij Paro... Od filmova ću istaknuti neke od omiljenih a to su: Milijunaš s ulice i Djevojka od milijun dolara.

Nove tehnologije? Kakav je vaš stav prema sveprisutnom internetu, novim načinima komunikacije, društvenim mrežama ?

Nove tehnologije, internet mreže, nove „metalne" komunikacije i ja nismo u „ljubavnoj vezi". Sve te alternative novog doba pokušavaju konkurirati stvarnom životu, a nisu mu ni do koljena. Ja se još uvijek usuđujem stajati pred svrhom ljudskog, živog izraza, stajati ponizno pred čudom žive izgovorene riječi.

Svjedoci smo vremena u kojem mladi, i ne samo oni,  nisu zainteresirani za kulturu, ne prate kulturni život. Smatrate li se dijelom odgovorni zbog toga? Kako HNK Zadar danas stoji? Smatrate li da Grad Zadar radi dovoljno da privuče građane kazalištu i kulturi uopće?

Mnoge stvari u HNK Zadar čine se na prvi pogled neobične, mnoge misli nedokučive, ali treba pokušavati uvijek iznova tražiti više, bolje, drukčije. Valja se potruditi ponovno opstati u moru besparice, nezainteresiranosti, indolencije i manekenskih razmišljanja. Danas ni jedno kazalište u Hrvatskoj nije dobro, ali gristi vlastita jetra nije ništa manje besmisleno, a beskrajno je ružnije, zar ne?

Ja i danas vjerujem da je kazalište plakat uoči premijere poziv na SVEČANOST duha. A svečanost duha ne smije biti izbačena iz srca ljudi, posebno ne mladih. Vjerujem da je umjetnost jedini pravi i ljudski mogući način komunikacije među ljudima. Odgovor zašto mladi nisu zainteresirani za kulturu leži u njima samima i samo oni imaju pravo izabrati svoj „da" i svoj „ne", samo oni moraju biti jedinstveni. Poput otiska vlastitog prsta. Duboka prirodna potreba ljudi jest želja za svečanošću vlastite intimnosti. Ta potreba čini kazalište nezamjenjivim ljudskim izrazom. A za tu svečanost dovoljni su: GLUMAC, RIJEČ i GLEDATELJ.


Dodavanje novih komentara je onemogućeno.