: Razgovor s Bojanom Krištofićem povodom pobjede na Post Scriptumu 2017. - natječaju za najbolju književnost na društvenim mrežama. Post Scriptum utemeljen je 2016. a knjiga prošlogodišnjeg pobjednika Hrvoja Marka Peruzovića, kao i predstavljanje ovogodišnjeg pobjednika Bojana Krištofića, bit će održani na književnom festivalu KaLibar bestival 21. rujna 2017. u Zadru.

Prvo, čestitke na pobjedi. 

Kad je nagrada Post Scriptum utemeljena, nije postojala ijedna druga ozbiljna nagrada za književnost na društvenim mrežama. Ipak, pokretači su bili uvjereni da društvena mreža može biti i medij za stvaranje književnosti. Danas, nakon dva održana natječaja imamo i dva pobjednika i niz kvalitetnih finalista čiji tekstovi potvrđuju da i ovaj medij može roditi umjetnost.

Moje je pitanje: kako vidiš, kako koristiš i što predviđaš društvenim mrežama kao umjetničkoj tj. književnoj platformi?

Što su tebi društvene mreže? Preuzimaju li fokus, obogaćuju li prostor umjetnosti ili ga otuđuju? Na primjer, dualizam Facebooka u kojem ta platforma jasno dijeli javne stranice od privatnih. Umjetnici, dakle, mogu imati javne stranice koji svatko vidi, ali one obično nisu ni upola zanimljive kao privatne stranice, koje su pak namijenjene prijateljima, a ne nepoznatim ljudima.

Tvoji nagrađivani postovi koje si objavljivao na svom profilu, su dakle, privatni tekstovi. Tko je publika tvog profila? Za koga su tekstovi pisani?

Hvala na čestitkama! Lagao bih kad bih rekao da mi nagrada ne znači puno, jer se u lijepoj književnosti zasad držim početnikom, tako da ovakvo prepoznavanje prija i potiče na daljnji rad.

E, sad... Nikad nisam bio aktivan ni na jednoj društvenoj mreži osim Facebooka, gdje sam prisutan već desetak godina i koristio sam ga na vrlo različite načine, kao i ostali korisnici, uostalom.

Ne mogu tvrditi isto za druge društvene mreže jer ih ne pratim, ali Facebook za mene nije ništa drugo doli virtualna birtija (sa svim pozitivnim i negativnim karakteristikama takvog mjesta), dakle prostor u kojem se može beskonačno razgovarati, pa i raspravljati, gdje se može koješta konzumirati (i poticajno i dekadentno!) i gdje se, u konačnici, sa svime skupa može itekako pretjerati. Početkom studija, kad sam otvorio profil (većina mojih najbližih prijatelja već ga je imala!), Fejs nije bio ono što je danas i rabili smo ga gotovo isključivo za zezanciju, razmjenu muzike, slika...

Sav "ozbiljan" sadržaj društvene mreže: marketinški mehanizmi, PR stranice, politički agit-prop... stigao je puno poslije, ali se ubrzo pokazalo da on vrijednosno stoji na potpuno istoj ravni kao i "banalni" memovi, skečevi ili vicevi. Čini mi se da je takva narav FB-a: usprkos suptilnim promotivnim tehnikama koje njeguju Cukar-beg i njegovi suradnici, gdje platežna moć korisnika značajno određuje vidljivost postova, jednom kad poruka stigne do recipijenta ona nije a priori iznad ili ispod bilo koje druge. Na društvenoj mreži Agrokor ima jednaku važnost kao i Adventure Time.

S tim u vezi, unazad godinu-dvije zasitio sam se cijelog tog simulakruma i razmišljao da ugasim svoj profil, ali sam shvatio da bi to bilo krajnje nepraktično -- većina dogovora s prijateljima počela se odvijati uglavnom putem Fejsa, razni neophodni poslovni kontakti također su tamo "visjeli", a na koncu konca djelomično mi je postao posao održavati neke FB stranice (npr. page Mreže antifašistkinja Zagreba), tako da gašenje jednostavno nije bilo opcija.

No, kad je već bilo tako, početkom 2016. spontano sam odlučio koristiti FB čim "pametnije" (barem za mene), pa sam u statusima počeo bilježiti misli koje su mi se činile vrijedne dijeljenja, a one su relativno brzo poprimile formu poezije u prozi čija je poanta da se u dvije-tri rečenice (tek rijetko više!) ostvari određena estetska i refleksivna cjelina.

Naravno, budući da sam sve objavljivao i objavljujem na svom privatnom profilu, publika su isključivo moji prijatelji i poznanici (ne dodajem nikoga koga nisam prethodno upoznao uživo, iznimka ima svega par), koji imaju svu slobodu komentirati i kritizirati moje postove, činiti s njima što ih je volja. To mi je odgovaralo jer sam si tako osigurao momentalni feedback čitatelja, što mi se čini možda i najvećom prednošću pri objavljivanju sadržaja koji pretendira na trajniji život od uobičajenih "click-bait" linkova.

Zaključno, kako će Facebook i druge društvene mreže utjecati na umjetničko izražavanje ovisi o njihovim korisnicima. Međutim, mislim da je već sada deplasirano pitati može li se putem društvenih mreža ostvarivati umjetnički rad zato što se to odavno događa, a cijeloj generaciji tzv. "millennialsa" to uopće nije tema, oni se izražavaju pomoću FB-a i drugih platformi na sasvim autentičan način.

Nama, koji smo htjeli-ne htjeli poznavali svijet prije interneta, to je ponekad teško shvatiti. No, kao i svi drugi mediji komunikacije, i društvene mreže su alat sa svojim specifičnim zakonitostima i osobinama, pa ih u skladu s njima valja i koristiti. To sam i ja pokušao pišući svoje postove.

Postovi kojima si osvojio nagradu nadrast će platformu na kojoj su nastali i završiti u knjizi. Post Scriptum nije žanrovski određen, pa ni knjige koje se objave pobjednicima.

Kako zamišljaš svoju knjigu? Tvoji postovi često balansiraju između slika svakodnevice i iznošenjima misli o tim istim "sitnim" mjestima. Na primjer:

"Raspašoj, rasulo, rusvaj... jutarnji. Crveno. Nasred raskršća, krezubi djed priča sam sa sobom. Žuto. Trube na sve strane rasturaju slušalice. Zeleno."

Ili:

"Postoji li u ovom jeziku ljepša riječ od češnjaka? Ne. Način na koji se č preobražava u š preko kratkog e, savijajući se držeći se za kvačicu, ljekovit je za sluh kao svi češnjevi u glavici za cijelo tijelo."

Kako funkcionira knjiga sastavljena od nepovezanih fragmenata, ili je pogreško čitati ih kao nepovezane, pošto se ugrađuju u veću sliku?

Kao što sam maloprije rekao, rodno bih svoje postove krstio poezijom u prozi u širokom smislu riječi, pri čemu je od Nove godine 2016., kad sam ih počeo pisati i objavljivati, trebalo proći nekoliko tjedana da se forma uravnoteži. No, jednom kad se to dogodilo, pojedini motivi i ideje su se bez mnogo moje volje počeli pojavljivati u više postova, razvijajući se dalje, pa mi je uskoro postalo jasno da je ipak riječ o većoj cjelini, mada labavoj. U knjizi odabrani postovi neće biti poredani kronološki, nego po sadržajnom ključu koji sam već utanačio.

Dakako, tu neće biti nikakve prepoznatljive "priče", ali će biti kostura kojeg na okupu drže određene emocije, događaji i stanja koji su mi obilježili prijelomnu životnu sezonu 2016./'17. Ukratko, knjiga će imati svoj početak, sredinu i kraj, redoslijed sadržaja neće biti random. Iako se sustav kristalizirao naknadno, mislim da drži vodu.

Mada ću više o tome reći u sljedećem odgovoru, polazište za gotovo sve postove bile su određene slike koje su mi se javljale u mislima ili sam na njih naišao putem i razvijao ih dalje. Zbog toga je, čini mi se, većina postova vrlo vizualna. Njihov manji dio prenosi "samo" refleksivne trenutke.

Tvoja biografija ističe odrednice: pisac, kritičar, ilustrator, dizajner. U tvoj dosadašnjem radu i interesu dominira vizualnost izražaja. Pisao si likovne kritike, izlagao i kurirao; a sada pak - dobio nagradu za književnost - na terenu golog teksta. Zanima me kako doživljavaš tu podjelu na vizualno i sadržajno. Bavio si se i stripom. Koliko vizualnog sadržaja uopće može podnijeti književni medij? Pojednostavljujem, ali recimo, kad dječji romani imaju ilustracije koje prikazuju likove i događaje, oduzima li to od mašte čitatelja?

Ja sam dosta dugo svaštario, zapravo sve do maloprije (pored svega što si nabrojao, u srednjoj školi i početkom studija bavio sam se i amaterskim teatrom i još koječime) i premda je polazište mojih interesa oduvijek bilo vizualno, bilo stvarajući likovni sadržaj, bilo misleći o njemu (tu ciljam na kritičko pisanje i skromni kustoski rad), vrlo postupno, ali sigurno, pisanje je postalo primarno, no trebalo mi je dugo da se odvažim zakoračiti u beletristiku, odnosno objavljivati ju, jer sam 6-7 godina proveo većinom u esejističko-kritičkom ključu, a to je ipak drugačiji način mišljenja.

Međutim, vizualna kultura svejedno mi je i dalje važna, ona je moja struka i hrani me i duhovno i finansijski, a zapravo nikad nisam ni povlačio jasnu granicu između svojih vizualnih i verbalnih interesa, oni su vrlo komplementarni, pogotovo kad je riječ o ilustraciji. Jednostavno bih radio sve što sam radio, okolnosti su me gurale na ovu ili onu stranu, a moj privatni filter je s vremenom lučio bitno od nebitnog.

Mislim da se pisanjem, književnošću, čitateljima neizbježno prenose slike, a kako i kakve, to je pitanje stila i pristupa pojedinih pisaca i spisateljica. Neke prozne i poetske cjeline obiluju mnogim "malim" slikovnim metaforama, a neke ne, već je cjelinu moguće doživjeti kao jednu veliku fresku. Oba ova pristupa su legitimna i plodonosna. Možda nemam dovoljno iskustva u pisanju da bih odgovarajuće poentirao na ovo pitanje, ali što se tiče mene osobno, siguran sam da će slike nastaviti imati važnu ulogu u mom izrazu.

Jednostavno, ja sam vizualni tip ličnosti, pronalazim prizore koje želim ispripovijedati, ali s vremenom mi je postalo draže to činiti riječju nego slikom. K tome, volim se igrati s jezikom.

Kad si već spomenuo dječje romane, smatram da je riječ samo o ovome: loše ilustracije neće pogodovati mašti djece (ni odraslih), dok će ju dobre skupa s tekstom ne samo poticati, nego odvesti do neslućenih visina. Na primjer, dovoljno je sjetiti se ilustracija Cvijete Job za "Priče iz davnine" Ivane Brlić Mažuranić ili Johna Tenniela za "Alice u zemlji čudesa" Lewisa Carrolla. To su remek-djela jednako vrijedna kao i sam tekst, a jedno ne može bez drugog.

Bio si član uredništva Zareza, imao si priliku iz prve ruke sudjelovati u kreiranju medijske ili umjetničke scene. Zanima me kako vidiš odnos medija i umjetnosti. Pri tome, pod medije podrazumijevam novine, časopise, televiziju, ali i ostale sadržaje koji se brzo i lako konzumiraju putem interneta ili drugih platformi, a umjetnost je u udžbenicima još uvijek kategorizirana kao: glazba, drama, književnost, slikarstvo... itd.

Jesu li važnost umjetnosti kakvu je ona imala za društvo sve do sredine 20-tog stoljeća preuzeli mediji? Može li preživjeti "zastarjela" umjetnost poput slikarstva, romana, poezije - ili se i ona mora prilagoditi novim medijima, a time i novoj publici?

Pazi, ne kažem da si u krivu kad povlačiš crtu između medija i umjetnosti, ali mislim da takva dihotomija danas može biti kontraproduktivna jer, kao što je odavno zaključio Marshall McLuhan, medij je poruka po sebi.

Drugim riječima, tisak, televizija, radio ili internet neminovno u bitnome određuju sadržaj koji prenose, jer drama pisana za radio neće nimalo nalikovati onoj koja se izvodi u kazalištu, kao što je i dramski sukob u suvremenoj TV-seriji drugačiji nego onaj na daskama koje život znače. Mislim da se suvremenih medija (među kojima mnogi nisu nimalo novi) ne treba bojati, već ih treba prigrliti i konstantno istraživati njihove izražajne mogućnosti, koje su zaista velike, ništa manje nego kod slikarskog platna ili stranice otisnutog teksta -- samo su znatno drugačije.

Pa ipak, vjerujem u jednu bitnu razliku između načina doživljavanja umjetnosti, a to je svjedočimo li njenoj "živoj" izvedbi i materijalizaciji ili reprodukciji ranije učinjenog. Na primjer, mislim da mora uvijek biti moguće doživjeti glazbeno djelo slušajući ga samostalno ili zajedno s drugima izvođeno uživo, a isto vrijedi za individualnu dramu uz televiziju ili kolektivnu katarzu u kazalištu, kao i za čitanje u privatnosti svog doma i slušanje pisca koji čita naglas pred publikom.

Neposredno kolektivno iskustvo umjetničkog doživljaja, u smislu svojevrsnog rituala, izuzetno je bitno i ne smije biti izgubljeno, no kao početna premisa može se račvati u beskonačno mnogo pravaca.

Sudjelovao si i u organizaciji Dana D (danas Plan D), radio si na festivalu Design District Zagreb, koji se održao krajem lipnja, međunarodnog festivala dizajna. Nagrada Post Scriptum bit će ti dodjeljena 21.rujna na zadarskom književnom festivalu KaLibar bestival.

Kako doživljavaš festivale? Koliko su važni zajednici? Koliku ulogu imaju kao prenositelji informacije, u doba kad možda i ne moramo fizički "vidjeti" nešto da bi znali sve o tome?

Ah, festivali. Jednom kad uđeš u proizvodnju festivala, i to bilo koje vrste, prema njima razviješ love-hate odnos jer je to istodobno i najbolji i najgori posao na svijetu, nevjerojatno stresan, ali i nenadmašno ispunjujući. Festivali su sami po sebi važni jer predstavljaju iznimno veliku koncentraciju sadržaja u kratkoj jedinici vremena, neovisno je li riječ o dizajnerskim, književnim, filmskim ili bilo kojim drugim festivalima, pa su kao takvi uglavnom izvrsne platforme za povezivanje zainteresiranih pojedinaca i profesionalaca te upijanje iskustva koje nam u lokalnoj sredini nije dostupno na dnevnoj bazi.

Međutim, u tome leži i problem s festivalima: pozdravljam ih dok u zgusnutom ritmu predstavljaju scenu koja je na mjestu njihovog održavanja inače živa i prisutna, ali ako se između dva festivala gotovo ništa zanimljivo ne događa, onda postoji itekakav problem.

Budući da se na festivalima različiti sadržaji nerijetko premijerno pojavljuju pred publikom, a najčešće se mogu upoznati i oni koji ih proizvode, mislim da biti "prvi na liniji" može biti korisno. Informacija će u svakom slučaju prije ili poslije doći do nas, no kao što sam istaknuo ranije, primiti ju neposredno još uvijek ima specifičnu vrijednost koja se drugačije ne može ostvariti, što opet ne znači da je njeno hvatanje putem medija lošije.

Jednostavno, moramo moći pravilno balansirati između različitih načina kušanja umjetnosti te izvući najbolje od svih.