Zavirili smo u čudesnu radionicu Lukoranca Marina Franića, kreativca koji stvara sjajna umjetnička djela na oduševljenje velikih i malih. Njegov je moto - Nema odrastanja, a ove godine potpisao je ugovor sa Školskom knjigom.

Njegov pseudonim na društvenim mrežama je Blind Artist, a serijal kreativnih radova povezao je kroz koncept "Tvornica mašte". 

Autor je i dječjeg leksikona (Forum), izrađuje logotipove, slogane, tetovaže, surađuje sa umjetnicima, glumcima, redateljima. eZadar prati njegov rad već dulje vrijeme, prozvali smo ga Bodulskim Petrom Panom jer nikad ne zaboravlja svoj Lukoran.

Čestitke na suradnji sa Školskom knjigom - možeš li nam otkriti neke detalje, što ćeš raditi, kako će to izgledati i gdje će se naći!

Evo, friško iz Tvornice mašte, potpisao sam autorski ugovor sa izdavačkom kućom Školska knjiga. Pronašli su me i ponudili mi da radim za njih kao ilustrator. Trenutno radim za njih veliki broj ilustracija za udžbenike iz hrvatskog jezika i radne bilježnice.

Nema puno predaha, jer sve želim završiti i u miru otići raditi. Tako znam crtati po 15 sati bez da udahnem... i sutra opet ispočetka.

Veseli me naša nova suradnja, kao i pomisao da radim za djecu, najiskrenija bića, što mi dodatno povećava srce. Moja djeca će pod prstima imati komadiće Tvornice, kao i ostali mali, veliki sanjari, srce mi je ogromno.

Sretan sam zbog ukazanog povjerenja ali i ogromne slobode u stilu, porukama kroz osmišljene male pustolove. Jedino za sad mogu reći - obećati - da će biti sanjivo, maštovito, pospano, kako su oni to sami rekli, drugačije od udžbeničkih ilustracija.

Mnogi su te otkrili upravo na društvenoj mreži - misliš li da bi jednog dana mogao živjeti isključivo od ilustriranja?

Pa kad razmislim malo, društvene mreže su dobra poruka u boci, u koliko ju koristiš za predstavljanje,  želiš se povezati s drugim kreativcima. Ja sam sebi nekako ugradio „filtere“ za sve negativno.

A što se tiče života od umjetnosti…

Ja sam radio sve i svašta, od restauracija, brodogradilišta, arheoloških iskopina pa do kuhanja, moje još jedne velike ljubavi, koju mislim nastaviti. A uz sve to, sam crtao, pisao, maštao. Noćima bi crtao narudžbe, ujutro išo na posao… U prošlu izdavačku kuću sam ušao tako da sam se doslovno iz radne tute presvukao u misnu košulju i potpisao ugovor.

Nekako sebe doživljavam kao hobotnicu, pa sve stignem, jer puno toga volim. Osim spavati, ali ne možeš sve.

Ako odem u dućan i kupujem pelene i hranu djeci, tad živim od toga i …sretan sam.

Oni koji te poznaju odmah uz tebe vežu ''slogan'' - nema odrastanja nikad više. Koliko te promijenilo očinstvo odnosno misliš li da je u tebi dodatno rasplamsalo taj žar za stvaranjem svjetova i za tvoje mališane i za sve velike i male mališane ''around the world''?

NEMA ODRASTANJA! NIKADA VIŠE! U zadnje vrijeme me dosta pojedinaca pitalo za to. Ja nekako to vidim ovako - ti si dijete onoliko dugo koliko ga znaš sačuvati u sebi. Volim te ''male stvari'', koji nažalost mnogi odrasli zaboravljaju, u ovom materijalnom svijetu iskrivljenih vrijednosti i postavljenih pravila.

Ja sam odavno ugasio tv, upalio svoj svijet i puno je bolje.

Pa naš malac Leni sudjeluje u svemu. Dijelimo bojice, kako on kaže.  Sve što radim radim za svoju malu obitelj. On je maštovito maleno stvorenje, i naš svijet mašte je jedno. Sada je i Paško dio te posade. Mislim da te djeca samo nadopune, dodatno učvrste. Nekoga možda to sve „pojede“ pa ostari i zaboravi biti dijete, što je meni tužno.

Kako izgleda tvoje ''radno mjesto'', čime se sve koristiš i ako nam možeš malo opisati neke radove koje si baš pošteno odradio da su te zaboljeli prsti!

Radni prostor TVORNICE MAŠTE je trenutno tamo gdje je i Marin. Jedno smo.

Ako ne radim za radnim stolom, radim na nogama. Dok napokon ne uzmem prostor za prašnjavu radionicu snova.

Ljudi stalno naručuju personalizirane priče, loga, poklon slike. Na velike formate mi ode hrpa sati, dana, noći, uf. Pune su detalja kao npr. Štrumpfovi koje sam radio za jednog malog dječaka koji voli Gargamela.

Radiš li i tetovaže po narudžbama?

Radim i tetovaže, slike u duhu Tvornice. Sve više, jer ljudi sve više traže. Sad radim tri velike od kojih mi je jedna posebno draga, jer ide preko leđa jednoj dragoj osobi i likovi su Tvorničasti. Onda i mojoj curi crtam tetovaže, što mi je opet posebno.

Tvoji radovi - i likovni i literarni - nerijetko imaju društveni angažman, ne zazireš od tema poput propasti, boli, bolesti, imaš i tu mračniju stranu. Misliš li da se umjetnošću može boriti za bolji svijet?

Pa ja volim reći da možda ne možemo promijeniti izbodeni svijet, ali možemo mijenjati sebe, dovoljno.

Sretan san ako nekog potakne slovo ili komad priče na razmišljanje. Ljudi se prepoznaju, pa pišu da ih je dotaklo.

Mislim da se moramo truditi da ostavimo našoj djeci komad normalne planete. Mislim i da se ne moramo prilagoditi masi, već biti pojedinci koji gledaju srcem.

Svaka priča ima i dobre i loše likove. Kao i život.

Ja pišem i crtam o jednima i drugima.

I za kraj bi se želio prvenstveno zahvaliti svojoj obitelji, sve ovo posvećujem Kati, Pašku i Leniu, mojoj boji. Hvala svima koji prate rad i po(r)uku Tvornice mašte. Kompama koji su uvik tu. Hvala Školskoj knjizi, autoricama Andjelka Rihatić i Marina Marijačić, te urednici Emici Calogjera Rogić.

Hvala eZadru na ogromnoj podršci sve ove godine.

Do snova!