Ostalo / Intervjui

intervju iz 1999. godine

Ante Brkan, umjetnički fotograf, Ekscelencija FIAP-a: Pripadam obitelji koja se nikada nije predavala

Ante Brkan, umjetnički fotograf, Ekscelencija FIAP-a: Pripadam obitelji koja se nikada nije predavala

Krajem listopada 1999. godine Tomislav Marijan Bilosnić razgovarao je s uvaženim fotografom Ante Brkanom. Donosimo ekskluzivno ovaj razgovor s fotografijama!

Gospodine Brkan, kako bi vi sami sebe predstavili?

- U prvom redu kao osobu ponosnu što pripada obitelji, koja se nikad nije predavala ni prodavala. Bio sam uporan u svom radu i mnogo sam radio, ali kad vidim što su i koliko su mnogi hrvatski i strani umjetnici, koji su umrli prije svoje tridesete godine života, ostavili za sobom, onda konstatiram da sam ja trebao još mnogo, mnogo toga učiniti. Opravdanja za to postoje, ali postoji i moje nezadovoljstvo. Ono što me je ipak u životu najteže potreslo i pogodilo bila je prerana i neočekivana smrt brata Zvonimira. Bio je to, bez sumnje, i veliki gubitak za hrvatsku fotografiju.

Gdje ste sve izlagali?

- Izlagao sam na 250 salona u 128 gradova Argentine, Australije, Austrije, Belgije, Brazila, Čehoslovačke, Čilea, Engleske, Francuske, Indije, Italije, Japana, Kanade, Kenije, Mađarske, Meksika, Nizozemske, Novog Zelanda, Njemačke, Portugala, Rusije, Sjedinjenih Američkih Država, Španjolske, Švicarske, Urugvaja i naravno Hrvatske.

Bez vas i Zvonimira ne da samo nema moderne hrvatske fotografije, već nema ni povijesti fotografije 20.-oga stoljeća bez vašeg imena i bez vaših radova. Kako to postići u doba kad se tiska i obznanjuje svakodnevno milijuni raznovrsnih fotografija?

- Razvitak mas-medija omogućava široku razmjenu iskustava i znanja, ali nisam baš previše uvjeren da to pogoduje pravom stvaralaštvu. Znate što? Moj je dojam da je previše t. z. “novih pravaca”. Fotografija doživljava, nažalost, ono što se danas inače dešava s umjetnošću. Od stabala ne vidi se šuma. Povijesničar umjetnosti Hendrik Van Loon kaže: Točno je da devedeset i devet posto od suvremenih fotografija ne vrijedi baš ništa. Ali, što vrijedi devedeset i devet posto od onoga, što stvaraju slikari i skladatelji današnjice?! Uvijek i u svim umjetnostima, tek je jedan od sto nešto značio.

Što vam je na duhovnom, što na umjetničkom, a što na materijalnom planu donijela činjenica što ste “postali pojam u svijetu umjetničke fotografije”, kako je za vas kazao Kaštelan?

- Na duhovnom mnogo (možda mi je produljila i život), a na materijalnom ništa, baš ništa.

Posljednjih godina uvriježio se termin “zadarska fotografska škola” što podrazumijeva isključivo naslijeđivanje onoga što je poteklo iz fotografske obitelji Brkan. Zadar je pun mladih fotografa s ambicijom, kako im sugerirate da u tome poslu dostignu ono najbitnije: kreativnost, kvalitetu, inspiraciju, moć zapažanja, maštovitost, inventivnost...

- Da vam iskreno kažem termin “zadarska fotografska škola” meni govori samo o postojanju grupe većinom mlađih ljudi koja želi aktivno se baviti umjetničkom fotografijom. Ima među njima talentiranih i manje talentiranih, ali bitno je da postoje. Moj savjet svima: prva i osnovna stvar je biti svoj, ne ići putem kojim idu drugi, dakle bježati od oponašanja. Jedan veliki francuski slikar je rekao da u umjetnosti ima samo revolucionara i plagijatora.

Ja osobno ne mogu zamisliti Zadar bez onoga što se zove Brkan...

- Hvala vam na učtivoj počasti. Vidi se da je to izraz ushićenja pjesnika.

Vama gotovo da se nije trebalo maknuti iz Kovačke ulice, iz Varoši, pa da stvorite svoj osebujni svijet prepoznatljiv u svijetu fotografije od Tokija do New Yorka. Van svjetskih središta, na periferiji kulturnih zbivanja, u Zadru, upornošću i dosljednošću postigli ste najviše što se u fotografiji postići dade.

Za umjetnikovo stvaralaštvo nije bitno gdje on djeluje već kako. Zadarski Varoš ili Montmartre jednako služe. Uvijek ste radili crno-bijele fotografije, a čini mi se, kolor nikada.

- Obična fotografija, koja mehanički reproducira prirodu nije umjetničko djelo. Tek onda, kad umjetnički nagon navodi fotografa, da modificira mehaničku reprodukciju i da joj nametne svoju osobnu viziju, ona se uzdiže na stupanj umjetnosti. I po tome, obična fotografija i takozvana “umjetnička” (ja bih je radije nazvao “kreativna”) fotografija pripadaju dvjema raznim kategorijama. Vaše bi pitanje zahtjevalo jedan malo dulji razgovor, ali mislim da sam indirektno na to odgovorio govoreći o kreativnoj fotografiji. Opasnost oponašanja prirode kod kolor fotografije je još veća i izrazitija.

Molit ću vašu rang listu 10 najboljih fotografa svijeta.

- Edward Weston, Yousuf Karsh, Andre Kertesz, Alfred Eisenstaedt, Margaret Bourke-White, Ansel Adams, Alfred Stieglitz, Robert Capa, Henri Cartier-Bresson i Paul Strand.

A hrvatskih 10 fotografa?

- Feda Fatičić, Ivan Posavec, Slavka Pavić, Mitja Koman, Vjekoslav Kulaš, Aljoša Krstulović, Vladko Lozić, Zlata Vucelić, Darko Colić-Vukov i Nino Vranić.

I konačno, kojih su deset zadarskih fotografa koje ćete spomenuti?

- Ne bih se upustio u nabrajanje, a pogotovo u vrijednovanje zadarskih autora, jer to jednostavno ne želim. Smatram da sam o tome odgovorio i u pitanju o “zadarskoj školi”.

Jeste li zadovoljni s dosadašnjom prezentacijom vašeg rada, monografijama, katalozima, ...

- Pa i nisam. Želim jednu pravu monografiju, u kojoj bi bila sakupljena sva moja osnovna djela. U do sada objavljenim publikacijama sve je to razbacano. Ono što ima u jednoj nema u drugoj.

Snimljen je i dokumentarni film o vama.

- Da, redatelj Vlado Zrnić i snimatelj Boris Poljak napravili su odličan film.

Što je s vašim foto fundusom, sa svim onim pustim negativima, novinskom, dokumentarističkom fotografijom?

- Moja fotografska arhiva od 35.000 negativa nalazi se u dobrim rukama, u fundusu Galerije umjetnina Narodnog muzeja. Ti negativi obuhvaćaju sve ono što se značajnije dogodilo u našem gradu iza Drugog svjetskog rata, dakle pedeset godina života Zadra i okolice.

Svojevremeno ste imali i mali privatni, kućni muzej?

- Sve je to više ili manje propalo za vrijeme granatiranja grada devedesetih godina kada mi je kuća bila dva puta pogođena, pa sam te svoje stvari bio prisiljen odlagati po raznim tuđim šupama i podrumima, gdje je svatko uzimao ono što mu se sviđalo. Kao što vidite tužna priča, ali glavno je da sam uspio, uz velike napore, spasiti svoj foto-arhiv.

Ranije baš niste bili podobni u komunističkom sistemu, a danas kao da vas je ovaj sustav zaboravio?

- To je sudbina nas Hrvata, uvijek smo nekome nepodobni!

Čini mi se da politika na fotografiju može i želi utjecati daleko više nego li na druge umjetnosti.

- Politika utječe na svaku ljudsku djelatnost, pa prema tome i umjetnost, dakle i fotografiju. Ozbiljan i pravi umjetnik treba da je se kloni i raditi svoj posao.

Više je umjetnost revolucionarizirana od pronalska fotografije nego li kroz cijelu svoju raniju povijest. Dvadeseto stoljeće je foto-stoljeće, pa se javlja dilema kako protumačiti fenomen fotografije na koncu ovog stoljeća, da li je to važna umjetnička grana, ili samo problem umjetnosti?

- Znate što, u XX. stoljeću dogodile su se neobične promjene u odnosu između znanosti i umjetnosti. Imam dojam da današnji čovjek sve manje osjeća a sve više misli. Mi smo sada sposobni izumiti sve što se odnosi na tehniku i znanost. Međutim kad se pokušamo primaknuti osjećajnom estetskom području, onda primjećujemo da tu stvari stoje drugačije. Michelangela je papa gotovo prisilno uzeo u službu, danas vladari to čine s atomskim fizičarima. Bojim se da će na kraju znanost nadvladati umjetnost. Sve više kompjutora i interneta, a sve manje Rodina i Van Gogha.

Postoji li i jedan stroj osim foto-aparata koji proizvodi toliku ljepotu i nudi toliki ugođaj?

- Ono što je kiparu dlijeto i čekić, slikaru kist i boja, eto to je fotografu njegov aparat.

“Oko stroja vidi okom čovjeka” - napisao je Jure Kaštelan.

- Odlično je to rekao Kaštelan. Bitno je ljudsko oko, a objektiv je u njegovoj službi.

Uvijek ste se služili jednim aparatom i oskudnom klasičnom tehnikom, i to u cijelo doba kako je napredak foto-tehnike vrtoglav, a nove su metode fotografije svima pristupačne. Tehnika čini mi se pomaže, ali ona fotografiji ne može udahnuti estetsku vrijednost, odnosno nudi li to veću koncentraciju na stvaralačke vidove ili zatamljuje estetsku slobodu?

- Ne podnosim super-tehniku na fotoaparatu. Ako on sve obavlja sam, što će raditi fotograf? Mislim da ta robotizacija škodi stvaralaštvu, odnosno, kako Vi kažete “zatamljuje estetsku slobodu”.

Recite mi kako obična škura, sjedalice, lanci, metle, hobotnice, žica, kora stabla, uže, suhe smokve, kamen, konačno i dalmatinski magarac postaju umjetnički izraz, umjetnost, metafora unutarnjeg izraza?

- Nije važno što, već kako smo nešto snimili. Rijetko nalazimo nešto gotovo. Naša je slika vrlo različita od stvarnosti, jer njezina kompozicija potječe od našeg uma. Naći mrtvog labuda, snimiti detalj njegovog krila prema crnoj pozadini, tako da bijela pera strše kao zrake svijetla, koje prosijecaju noćno nebo, ne znači kopirati prirodu, već suprotno, upotrijebiti je za jasno određenu svrhu, koja je u službi naše mašte.

Što je to po vama fotografija, je li to otkrivanje drame u malim svakodnevnim stvarima?

- A što je naš ovozemaljski put? Mozaik sastavljen, umjesto od kamenih kockica, od kockica života, čas lijepih a čas ružnih. Fotograf se tu javlja zapravo kao promatrač.

Nije li fotografija najprimjerenije “sredstvo” da se istraži i pokaže baš poetska istina svijeta u kojem živimo?!

- Apsolutno! Samo ljudi se u jednoj stvari varaju. Misle da su potrebna nekakova velika premještanja, odnosno putovanja. Međutim potrebno je “samo” znati gledati. Napravio sam dosta svojih najboljih radova na prostoru od nekoliko kvadratnih metara.

“Prolaznost je pretvorena u nadprolazno pamćenje, u čistu memoriju”. - slažete li se da je fotografija dovela do toga?

- Slažem se, ali samo djelomično. Ne smijemo zaboraviti film.

Kako tumačite činjenicu da vaše fotografije često idu uz stihove, da ih najradije razumiju i prihvaćaju pjesnici, spomenut ću samo Juru Kaštelana i Boru Pavlovića?

- To je pitanje koje bih ja trebao postaviti Vama kao pjesniku.

Boro Pavlović na jednu vašu fotografiju počinje ovako pjevati: “Suviše je rano da se otvori svijet”.

- Vjerovatno misli na svijet koji bih ugledao da sam otvorio te škure, no ja sam još ležao dremljiv u krevetu.

Je li metafora osnovni instrument u vašoj fotografiji?

- Ne uvijek, ali se više puta volim metaforično izraziti zbog neke asocijacije.

Usudio bih se ustvrditi da nema vaše znane fotografije koja nije viđena vašim intuitivnim okom, ali ni jedne koja nije urađena a da u nju nije ugrađen eksperiment.

- Na to me navodi saznanje da samo su apsurdne stvari ugodne, samo su one lijepe, samo one daju životu dragost i ne dopuštaju nam da umremo od dosade.

Vi niste nikad objektivno registrirali fenomen stvarnosti činjenice, iako ste radni vijek proveli kao novinar-fotoreporter, već ste išli daleko dalje u samu bit poezije, s onu stranu pojavnog, tražili ste čistu magičnost.

- Takav je bio moj položaj. Dvije osobe u jednoj. Zašto? Fotoreporterski pristup je upravo suprotan od onog kod kreativne fotografije. Glavni zadatak fotoreportera je da onome, koji gleda njegovu fotografiju, što točnije, što vjernije, što jasnije i naravno što objektivnije prikaže jedan događaj odnosno jednu situaciju. Od njega se traži brzina, odlučnost, refleks, snalažljivost, procjena trenutka. Događalo se, što nije nikakovo čudo, da bi i protiv moje volje, umjetnička strana upadala u onu poslovnu.

“Slikali” ste specifičnu stvarnost za koju nije bitno vrijeme a ni prostor.

- Dobro kažete. U svojim sam radovima upravo instinktivno težio osloboditi se vremena i prostora. Zanimala me, upravo opsjedala samo moja vizija.

Vi uvijek kao da “slikate” jedno, prikazujete drugo, a upućujete na treće?

- Na ovo vaše pitanje pokušao bih odgovoriti indirektno s jednom anegdotom iz života umjetnika pop-arta Andy Warhola (1928 - 1987). Jednog je dana grof Foscari pozvao Warhola da posjeti njegovu vilu “La Malcontenta” iz šesnaestoga stoljeća u Veneciji. Tu se vilu smatra remek-djelom arhitekta Palladia. Vila je bogato dekorirana freskama s mitološkim prizorima i alegorijama. Nakon doručka Warhol je izvukao svoj foto-aparat i počeo fotografirati skoro sat vremena, ne progovorivši pri tome ni riječi, razne dijelove zgrade. Na kraju ga grof Foscari, već malo nestrpljivo, upita što misli o vili. “Ne bih znao reči”, odgovori Warhol, “Nisam još vidio moje fotografije”.

Čini mi se da ste nekad negdje kazali kako je za vas umjetnost “deformirani, uništeni sadržaj, odnosno rezultat borbe umjetnika s predmetom”. Dakle, što je umjetnost?

- A što je to umjetnost? U svim leksikonima i enciklopedijama nalazimo više ili manje sličnu definiciju umjetnosti: Ljudska duhovna djelatnost izražena elementima osjetilnosti. Tako nešto kaže i talijanski filozof Benedetto Croce. Najjasnije se o tome izrazio Kant: “Umjetnička ljepota nije lijepa stvar, nego lijepi prikaz stvari”. Dakle lijepi model ili lijepi pejsaž ne znače ništa. Sviđaju mi se i riječi Vincent Van Gogha: “Umjetnost je priroda plus čovjek, koji je oslobađa suvišnosti”.

Da li dijelite mišljenje onih koji kažu da je tek fotografija srušila umjetnost apsorbirajući je ili ste na strani drugih što tvrde kako je fotografija demokratizirala umjetnost, pa danas u njoj može participirati i običan puk, a ne samo aristokracija u dokolici. Fotografija je danas najuobičajenija svakodnevna pojava, svaka obitelj ima foto-aparat, čak i svaki član obitelji, postoje “idioti” koji sami snimaju, instant aparati koji se upotrijebe i bace.

- Ako ništa drugo fotografija je približila umjetnost čovjeku, kao nekakav most između ljepote i ljudske duše.

Viđeno, slika ostaje trajna, zadržana, zaleđena, situacija fiksirana, trenutak fokusiran, otisak vremena okamenjen, vječan je čas koji nestaje.

- Kao što je svaki trenutak našeg življenja neponovljiv, tako je neponovljiv i svaki snimak našeg aparata. Može biti sličan ali nikada isti. Finale svega može izgledati različit ali je u biti uvijek isti. Život se pretvara u povijest.

Dakle što je fotografija danas - zanat, profesija, hoby, ispunjavanje dokolice, umjetnost, gdje počinju, a gdje završavaju te nevidljive granice?

- To ovisi isključivo o tome u čijim je rukama kamera.

 

Reci što misliš!