Uoči gostovanja prof. dr. sc. Vjerana Katunarića na tribini Javne sociologije (Gradska knjižnica Zadar, utorak 22. siječnja) donosimo kraću verziju intervjua objavljenu u posljednjem broju Lanterne, Glasnika Sveučilišta u Zadru.

Prof. dr. sc. Vjeran Katunarić, redoviti profesor u trajnom zvanju Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, dobitnik je Državne nagrade za znanost za 2017. godinu u kategoriji nagrade za životno djelo u području društvenih znanosti. Tu je odluku potpisao Goran Jandroković, predsjednik Hrvatskoga sabora i predsjednik Odbora za podjelu državnih nagrada za znanost. U odluci se, među ostalim, navodi da je Katunarić autor 13 knjiga i 150 znanstvenih radova, od kojih su mnogi antologijski. U obrazloženju odluke stoji i da je „znatno unaprijedio sociološku misao, istraživanja i praksu u mnogim područjima".

Zadarska javnost rad ovog sociologa moći će bolje upoznati u utorak, kada će u Gradskoj knjižnici Zadar u okviru ciklusa Javna sociologija održati predavanje "Novi autoritarizam - neuspjeh demokracije ili njen izbor? Sociološki portret Behemota". U posljednjem broju Lanterne, Glasnika Sveučilišta u Zadru, dr. Katunarić govorio je o svom znanstvenom radu i pogledima na suvremeni svijet.

- Zadar je prije svega mjesto moje životne ljubavi s kojom sam počeo najbolji i najveći dio života i često imam osjećaj da se nisam slučajno vratio upravo tamo gdje je počeo najvažniji osobni trenutak u mojem životu. Pored toga, naišao sam na zadarski Odjel za sociologiju, mlad i okrenut budućnosti, vrlo talentiran, vrlo moderan, orijentiran na domaću i međunarodnu suradnju i u nastavi i znanstveno-istraživačkim projektima, koji danas vodi uspješnu tribinu „Javna sociologija", bez premca, ne samo u Hrvatskoj, nego i svijetu.

Tijekom studija mentor vam je bio poznati hrvatski sociolog Rudi Supek. Zašto je odabrao upravo vas?

- Bio sam najprije njegov student pa asistent. Nije običavao izravno usmjeravati rad mlađih kolega, nego više vlastitim primjerom. Naglašavao je da se talente ne smije ničim ograničavati. O sebi sam najviše saznao iz njegovih izvještaja za moje izbore u zvanja. U njima je napisao da mislim i „konvergentno" i „divergentno". Slobodno prevedeno, to znači da dobro razumijem druge autore, ali se ne libim iznijeti vlastiti kritički stav, pa i alternativnu ideju. Smatram da to prilično točno opisuje moj intelektualni habitus.

Pripadali ste Frankfurtskoj školi, sociološkom pravcu zvanom kritička teorija. Što vas je vezalo za tu teoriju?

- Nisam pripadao, naravno, izravno, nego prema intelektualnom afinitetu. Do toga sam došao preko Zagrebačke škole (sociologije i filozofije). Prije svega, mislim na svoje profesore Rudija Supeka i Ivana Kuvačića. Uz to, glasoviti pripadnik Frankfurtske škole Erich Fromm bio je inicijator pokretanja međunarodno uglednog časopisa Praxis. Izlazio je u Zagrebu, iako je bilo suradnika i iz Beograda, Ljubljane, poslije i iz drugih sveučilišnih centara. Nerijetko se u međunarodnim krugovima ta skupina sociologa i filozofa okupljenih oko časopisa nazivala i „Zagrebačka škola". Frankfurtovci su, dakako, bili stariji pa i mnogo poznatiji (osobito Marcuse, idol šezdesetosmaša, koji je dolazio u Korčulu, na ljetne konferencije u organizaciji Praxisa).

Ipak, postojala je jedna bitna razlika između zagrebačkih i frankfurtskih autora, a to je važnost radničke klase. Frankfurtovci su „prekrižili" radničku klasu onog trenutka, 1930-ih, kada je s ostalim društvenim klasama plebiscitarno podržala nacistički režim u Njemačkoj. U drugoj Jugoslaviji, pak, socijalistički je režim, kao i na sovjetskom Istoku, počivao na podršci radnika, prije svega manualnih. Praxisovci o tome nisu imali jedinstven stav, a neki od njih, uključujući Supeka i Kuvačića, smatrali su da radnici u većini ipak teže neposrednoj demokraciji i samoupravljanju, a da im upravo Partija stoji na putu. O tome nema pravih empirijskih dokaza jer je radnička klasa bila heterogena. Radnicima sa sela odgovaralo je stanje kakvo jest jer su imali dva izvora prihoda...

Autor ste brojnih znanstvenih radova, predavali ste na brojnim svjetskim sveučilištima. S kojeg inozemnog sveučilišta nosite najljepše uspomene?

- Na sveučilištima u kojima sam dulje boravio jednom manjem u SAD-u (Tyler u Texasu) i dva veća u Švedskoj (Upsala i Umea) ili u nekoj kombinaciji gostujućih predavanja i konferencija, kao u Njemačkoj (Tübingen) imam najljepše uspomene. U pravilu, što dulje boravite negdje, veća je mogućnost da ćete učvrstiti veze ili stvarati prijateljske veze, ne samo profesionalne.

Međutim, postoji i drugo pravilo, koje su zapazili i ostali kolege i kolegice. Naime, što su akademske sredine uspješnije i, prema tome, selektivnije u svojoj kadrovskoj politici, to su međuljudski odnosi lošiji; prije svega, rjeđi su društveni kontakti ili je komunikacija površna jer se smatra da su samo korisne i poslovne veze važne, a ostalo je gubitak vremena. Društveni kapital jedna je od najvećih žrtava napretka.

Mi sociolozi tim se problemom dosta bavimo i uglavnom uviđamo da utrka za uspjehom, bilo novcem ili ugledom, mora biti ograničena u interesu i društvene i duševne ravnoteže.

U suprotnom, nastaje sustav nalik lutriji: malo dobitnika i sve više gubitnika s konstantnom iluzijom da je to jedini put do napretka. I to cijeli svijet strahovito mnogo košta, ponajprije zbog toga što se tako brzo troše prirodni resursi, koji su zajedničko dobro čovječanstva, a ne nečija privatna imovina.

Odbor za podjelu Državnih nagrada za znanost Hrvatskog sabora donio je odluku da vam se dodijeli Državna nagrada za znanost za 2017. godinu za životno djelo u području društvenih znanosti. Što vam znači ta nagrada?

- Znači mi mnogo jer je riječ o najvišem priznanju u znanosti. Znači mi mnogo i zbog Sveučilišta u Zadru, koje me je, pored Hrvatskog sociološkog društva, predložilo za tu nagradu. Suvišno je možda i isticati koliko mi nagrada znači i zbog Odjela za sociologiju na kojemu radim te zbog ugleda sociologije na našem Sveučilištu, a i među društvenim znanostima u Hrvatskoj.

Omogućuje mi i da zaželim Zadru razvoj sa što više „ponoćnog sunca", odnosno kvalitetnih ljudi, kojih ne mora biti mnogo. Takozvana „kritična masa", za razliku od obične, sliči na atomsku jezgru velike snage, iz koje izlazi energija fuzije onog najboljeg što Zadar ima.

Zadar s takvom ljudskom jezgrom u gospodarstvu, politici, kulturi, obrazovanju i drugim područjima djelovanja teško da može išta izgubiti, a može mnogo dobiti. Koordinacijsko tijelo za izradu takvih projekata razvoja moglo bi biti na zadarskom Sveučilištu i na razini doktorskih studija. U različitim područjima, od književnosti i arheologije preko ekonomije, sociologije i antropologije pa do geografije i pomorstva, razvoj ima različita značenja. Kada se ona izrade u cijelosti i ukomponiraju u razvojne planove grada i županije, Zadar može imati dizajn održivog razvoja koji bi mogao privući pozornost u Europi i svijetu.

Najveća bi mi želja bila da Zadar po broju studenata postane sveučilišni grad sličan Tübingenu, a po oblikovanju razvoja u skladu s vrijednim dijelovima sagrađenog i prirodnog prostora, s mnogo zelenila kao Stockholm, koristeći razmjerno sve izvore energije poput Vancouvera ili Kopenhagena, te da svaki razvojni skok bude popraćen zaštitnim mehanizmima namijenjenim ljudima koji se još nisu našli u novom razvojnom ciklusu.