Ostalo / Intervjui

mlada zvijezda uoči zadarskog koncerta

Veton Marevci: Dirigiranje stalno odvodi u nova uzbuđenja!

Veton Marevci: Dirigiranje stalno odvodi u nova uzbuđenja!

Povodom skorašnjih koncerata Zadarskog komornog orkestra, donosimo razgovor s dirigentom - Veton Marevci stiže u Zadar. Evo što nam je sve rekao o Mozartu, Haydnu, Messiju, gejmerima i svakodnevici jednog dirigenta!

Uvriježeni stereotip dirigenta kao tiranina je daleko od stvarnosti. Uvažavanjem svakoga glazbenika ponaosob lakše je izvući iz njih ono što želite.

Pozicija dirigenta se mijenjala kroz povijest s političko-socijalnim sustavom u kojima se nalazimo. Danas je tako gotovo potpuno nestao kult totalitarističkih dirigenata. Već u samoj naobrazbi dirigenta od početka se uzgaja pozitivna misao, osjećaj zajedništva. Više je razloga zašto je tome tako, jedan od najvažnijih jest da je današnja naobrazba orkestralnih glazbenika puno kvalitetnija nego prije recimo 50 godina. Dirigent danas više nije jedina osoba kojoj je dostupna kompletna partitura, a s njom i kompletan uvid u određeno djelo, kao i pregled ranijih vrhunskih izvedbi koje su danas dostupne svima na Internetu.

Drugi razlog, za mene puno važniji, je činjenica da dirigent bez orkestra ne može stvarati glazbu, a orkestar bez dirigenta može stvarati glazbu kao kolektiv, ali i svaki pojedinac ponaosob. Dakle, zaključujemo da je zapravo dirigent ovisan o orkestralnim muzičarima, a ne obrnuto kako se godinama smatralo. Najbolji rezultat, onaj zajednički, uspješno interpretiranje određenog djela te edukacija i reakcija ljudi koji sudjeluju u izvedbi ili je slušaju može se ostvariti samo i jedino međusobnom tolerancijom, prvenstveno muzičkom, a onda i onom puno većom, ljudskom.

Morate prečesto odgovarati na pitanje: “Čemu uopće služi dirigent kad u orkestru sjede školovani glazbenici i imaju ispred sebe note?”

To je definitivno najčešće pitanje na koje često dajem odgovor ljudima da dođu na koncert i sami zaključe jer vjerujem u racionalnost ljudske prosudbe u ovom slučaju. Ako ipak ne mogu (ili, veći je problem, da ne žele) doći na koncert objašnjenje je sljedeće: Naravno da muzičari imaju note ispred sebe koje znaju čitati i reproducirati svatko na svom instrumentu.

Dirigent ne stoji ispred njih da bi im brojao dobe u taktu, glazbenici su fantastično muzički pismeni da mogu znati svira li se neka glazba "na 2" ili "na 4". Još manje je tu da ih uči svirati njihov instrument. Ipak, koliko god ima glazbenika u orkestru toliko ima i glazbenih interpretacija nekog djela. Kako bi se postigao ujednačeni izražaj u glazbi važno je sve te interpretacije ujediniti, povezati zajedničkim jezikom. Kroz stoljeća su se počeli razni glazbenici iz orkestra javljati i preuzimati sve veću odgovornost u radu na probama, a kako bi se izbjegla anarhija i kaos na probama došli su do zaključka da bi bilo funkcionalno i korisno da se jedan glazbenik bavi tim pitanjem usklađivanja interpretacija orkestra. I tako nastaje dirigent.

Dirigentski posao u najvećem postotku je kućna priprema gdje dirigent analizira do u sitne detalje određeni program, nadalje velik dio posla je rad na probama gdje tu analizu i svoju interpretaciju pokušava prenijeti glazbenicima, a koncert je tek završni produkt tog rada, točka na “i”. Koncert je opušten i posebno inspiriran ako su ranije faze bile sjajno odrađene te stoga i odnosi najmanji postotak u ukupnom poslu jednog dirigenta. Lako se dirigent može usporediti s trenerom nogometne momčadi. Trener ne uči Messija kako da igra nogomet, on ga samo pokušava postaviti u situaciju u kojoj bi njegov talent najbolje došao do izražaja što će onda rezultirati sjajnim uspjehom cijele momčadi.

Vaša kolekcija olovaka, bojica i flomastera je impresivna. Čuveni dirigent Leonard Bernstein svoju je kolekciju olovaka zvao “moji mali vojnici”.

Ne pripadam u krug dirigenata koji partituru obrađuju bojicama, flomasterima i sličnim. Na početku studija sam to intenzivno radio da bih s vremenom zaključio da je za mene to na jedan način gubljenje vremena. Uspoređujem to s pisanjem šalabahtera. Dok čovjek napiše šalabahter i prilagodi ga na neku određenu veličinu već je većinu tog znanja mogao naučiti. Isto je s partiturom. Ne vidim razlog da npr. oznaku za forte dinamiku (glasno) koja piše u partituri dodatno označavam bojom, kao da će me posebno podsjetiti da je tu forte.

Moje pravo znanje o toj partituri mi već mora jasno reći da je na tom mjestu forte, ne treba mi crvena boja da mi to sugerira. Kad sam bojao partiture postao sam dirigent koji je pratio kad koja boja nastupa umjesto da se koncentriram na zvuk koji želim dobiti. Naravno, to je samo moje skromno mišljenje, puno dirigenata koristi razne boje i to im pomaže da bolje organiziraju partituru, to je i prednost ovog poziva jer se na više načina može doći do željenog rezultata. Način na koji ja označavam partituru je samo i isključivo olovkom koja služi za iznošenje osobnih komentara na muzičko tkivo koje proučavam. Postavljam sebi razna pitanja i opcije odgovora na ista, a daleko najčešća riječ koja se može pronaći u mojim partiturama je "PAZI"!

Drugi ljudi nikada neće znati koliko je dobar osjećaj da vaša najmanja gesta ruke ili lica prouzroči instantnu reakciju čitavog orkestra od pedesetak ljudi.

Kad sam počeo dirigirati profesionalnim ansamblima nije mi bilo jasno kako će muzičar koji je i fizički udaljen od mene desetak metara - recimo, trombonist ili trubač - uspjeti pročitati neku gestu, mimiku, govor tijela kroz posturu.

Ispostavilo se, međutim, kako profesionalni glazbenici čitaju vašu ideju bez ikakvog problema, zapravo do današnjeg dana sam uvijek ponovno fasciniran tom pojavom. Najmanja kretnja ili promjena kretnje, drugačiji pogled pa čak i misli koje dirigentu kolaju glavom rezultirat će određenim zvukom i njegovom promjenom. Naravno da je osjećaj prekrasan i zadovoljavajući, ali i vrlo opasan.

Čovjek se lako može umisliti i početi nosom parati oblake jer mu je tada ego napunjen. Osjećaj punine u sebi s egom kao neboder može rezultirati u ovisnosti za istim i većim te osjećajem depresije i žaljenja kad istog osjećaja nema. U tim situacijama važno je vratiti se nekoliko koraka unatrag, sjetiti se otkuda i na koji način ste došli u poziciju da netko danas čita vaše upute i biti zahvalan svaki put na prilici što se penjete na dirigentski pult. Jedino na taj način možete zadržati dostojanstvo institucije dirigenta, a ne zlorabiti poziciju za svoje niske porive. Maštaj da letiš visoko, ali budi čvrsto nogama na zemlji!

Dirigiranje je poziv, a ne posao.

Dirigiranje je poziv, a ne posao je rečenica koju je uporno ponavljao moj dragi profesor, slovenski maestro Uroš Lajovic. Mislio je time kako je svatko od nas krenuo u glazbenu avanturu na drugi način, svirajući razne instrumente, slušajući razne predmete jer se kroz povijest rijetko kada dogodilo da dirigent već ima prilike dirigirati kao dijete od 10-15 godina. Želja za dirigiranjem se javi sama od sebe u jednom stadiju glazbene naobrazbe i života i na nju ne možemo utjecati, možemo pokušati sami sebi ispuniti tu želju ili je totalno ignorirati. Ja sam napravio ovo prvo i nisam pogriješio.

U dirigiranje ste se zaljubili zbog fasciniranosti time da dirigent točno zna što želi dobiti od zbora, što želi čuti, i kako se nakon samo nekoliko njegovih rečenica potpuno mijenja zvuk koji dolazi iz ansambla.

Bio sam fasciniran fenomenom promjene zvuka kroz dirigentsku uputu. Tada se radilo o zboru, ali - zbor, orkestar, folklor, klapa, osnovnoškolski ansambl ili umirovljenički vokalni sastav, rock bend - sasvim je svejedno. Jasan pregled i dirigentska vizija završnog zvuka te pravovremeno i pravovaljano davanje uputa kako bi tu viziju ostvario je jedna od najvećih vrlina nekog dirigenta.

Kako u što kraćem roku, prvenstveno kroz pokret, a onda i koncizan govor glazbenicima, približiti trenutno stanje zvuka željenom zvuku?

To je misterij na koji nemam jednostavan, univerzalan odgovor, a na otkrivanju istog ću raditi do kraja karijere, života.

Dirigentski život je uzbudljiv!

Ovaj poziv je vrlo specifičan. Ne postoji standardno radno vrijeme već se dirigent prilagođava uvjetima rada određenih ansambala i solista. Takav način rada doprinosi svojevrsnoj opuštenosti u vlastitoj organizaciji vremena. Dirigenti pripremaju partiture u razna vremena dana, nikad to nije ustaljeni ritam kao kod nekog standardnog posla.

Prekrasno je i što vas dirigiranje stalno odvodi u nova uzbuđenja, jedan program otvara vrata drugom, jedno znanje veže se na drugo, jedan orkestar daje preporuku drugom. Iako sam tek pomalo zakoračio van granica Lijepe naše mogu bez zadrške zaključiti da će konstantna putovanja biti sastavni dio mog života što u potpunosti odgovara mom karakteru. Ima li nešto ljepše od upoznavanja drugih država, ljudi, znamenitosti i kulture uz uvijek drugu glazbu, drugi, nazovimo ga posao? Konstantno ostvarujete nove kontakte i upoznajete različite tipove ljudi kojima mijenjate pogled na svijet. Često mi priđe neka osoba nakon koncerta s retorikom kako sam joj (iako je orkestar puno više od mene zaslužan za to!) promijenio život, kako je nešto novo naučila, kako je produhovljena ili kulturno uzdignuta. Nema honorara koji se može mjeriti s takvim riječima.

U ovom pozivu nema one dosadne rutine, nema tjeranja samog sebe ujutro za odlazak na posao. Naizgled posao iz bajke. On to i može biti ako se puno čimbenika posloži. Međutim, koliko je lijep taj jedan boemski, vrlo fluentni način života toliko je on i nesiguran i nestabilan - kao, uostalom, i kod svakog boema - jer uglavnom nemate stalno radno mjesto, nemate jednako jasnu osiguranu egzistenciju iz mjeseca u mjesec, niste kreditno sposobni, a niste niti sigurni, barem na početku karijere, kad ćete imati novi koncert i dobiti novi honorar, doslovno ovisite o vašem telefonu koji će zazvoniti ili neće, a s plaćanjem stanarine i režija vam vrlo često pomažu obitelj i prijatelji.

Problem je i što se odnos jednog orkestra i dirigenta stvara kroz dugi niz godina, a može puknuti zauvijek zbog samo jednog slabijeg projekta, zbog nekoliko krivih riječi, a i zbog raznih vanjskih utjecaja, jala i kleveta "kolega" muzičara i ostalih niskih malodušnih postupaka, stoga je važno doživljavati svaki program s onom prvom, najjačom strasti, raditi na njemu kao da vam život ovisi o njemu jer najvjerojatnije - bar na početku karijere - i ovisi! Zaključujem da je najvažnija avantura u ovom pozivu ona životna, odrastanje i sazrijevanje kao čovjek kroz blagodati ovog poziva, ali i kroz muku koju treba proći kako bi se uživalo u plodovima rada.

Klasična glazba nije “hladna” i “ozbiljna”, već topla, uzbudljiva, raskošna i puna života.

Klasična glazba definitivno nije hladna, a sa zadrškom ću reći i da je ozbiljna. Koliko ozbiljna može biti glazba koju će Vaši posjetitelji imati prilike slušati u ponedjeljak? Mozartova Prva simfonija koju je dječak napisao sa samo osam godina?! Kakvu ona veliku ozbiljnost može imati? Nikakvu! Ona je odraz dječje mašte, međutim mašte najvećeg talenta koje je čovječanstvo imalo prilike upoznati pa se nama, običnim smrtnicima čini kao iznimno ozbiljna glazba. Ma kakvi! To je za Mozarta bila igra, jednako kako danas vidite gamere koji videoigre "razbijaju" u najranijoj dobi, jednako tako je Mozart "razbijao" glazbu i uzdrmao sve što smo do tada o njoj znali. Jesu li nešto pretjerano ozbiljni Haydnovi koncerti za violončelo?

Ozbiljni su kad se na audicijama za velike orkestre čelisti kandidati znoje prije izlaska jer znaju da im o uspješnosti odsviranog Haydna može ovisiti egzistencija. Da, to je ozbiljno, ali sama glazba nije. Ona je raskošna, svečana, u njoj Haydn kroz razne emocije, od one djetinjaste, nevine sreće pa do misterioznosti u stapanju s različitim tehničkim bravurozama poručuje nešto čovječanstvu. Svatko će zvuk koji solist na violončelu proizvodi uz pratnju orkestra interpretirati na svoj način i to je sasvim u redu. Potpuno je promašena retorika kako je za slušanje i uživanje u klasičnoj glazbi (što također nije dobar naziv jer može značiti npr. glazbu klasične Grčke ili glazbu samo tzv. bečke klasike, ali u neimaštini boljeg termina koristimo termin klasična) potrebna glazbena naobrazba.

Ni najmanje, baš nasuprot, glazbeno neukom čovjeku odlazak na jedan koncert može ostaviti dublji trag u njegovoj "psihi" nego nekog učenog koji razmišlja više umjetnički i kritički o nekoj izvedbi, a ne egzistencijalno, postavlja si drugačija pitanja. Zadnje djelo na programu je tzv. simfonija Trauer ili simfonija Žaljenja koja je vrlo dramatična, iznimno ekspresivna simfonija s naglim promjenama dinamika i emocija, pisana u stilu kakvog je Beethoven, Haydnov učenik, zavolio i preuzeo. Njen spori stavak odražava unutarnji mir čovjeka koji je spreman oprostiti se s ovozemaljskim svijetom, a Haydn je kasnije u životu zamolio da mu se upravo taj stavak svira na sprovodu pa možemo zaključiti da taj stavak prikazuje njegov duboko religiozan pogled na svijet. Ovaj program donosi široki spektar, paletu emocija, razne emocije možemo naći ovdje, ali najmanje one uštogljene ozbiljnosti!

 Otkrijte nam još nešto što ne znamo...

Možda ne znate da dirigenti imaju strasti i u drugim područjima života jer ih/nas se često smatra nekim osebujnim tipovima, potpuno izoliranim od stvarnosti i realnosti. U mome slučaju to zaista nije tako. Velika strast mi je košarka koju sam godinama trenirao, a i sada jednom tjedno rekreativno igram s prijateljima.

Volim kvalitetno druženje s dragim ljudima, pokoji izlazak i finu klopu, kako u restoranima tako čak i više kroz vlastito kulinarsko (ne)umijeće!

Smiješnih situacija na probama ima zaista puno, naravno ovisi sve o dirigentu i njegovoj osobnosti. Ja se volim šaliti i na svoj račun pa ću tako "izvrijeđati" sam sebe kad pogriješim jer, da, i dirigenti griješe kao i svi samo što ih većina nažalost to neće priznati. Ja priznam, kažem orkestru da sam u pogriješio, ponekad i namjerno ponovim glasno svoju grešku, malo ju karikiram i uvećam da se svi skupa nasmijemo i opustimo. Štapić zna letjeti po pozornici, po ljudima, dobro je da nisam nikome izbio oko do sada na probama, to ne bi bila tako smiješna situacija!

*

 

Reci što misliš!