Kad nas boli uho, idemo liječniku. Kad nas boli zub, idemo zubaru. A kad nas duša boli, kome idemo? Probleme najčešće pokušavamo riješiti sami, ali za neke moramo potražiti pomoć izvana, pogotovo kad je riječ o djeci.

Rješavanje različitih simptoma iz područja mentalnog zdravlja može biti dugotrajno, teško, a česte su situacije da puno truda rezultira malim pomacima. U našem gradu odnedavno postoji terapija neurofeedback metodom. O tome što je neurofeedback i kome je namijenjen razgovaramo sa psihologom Dariom Kovačem.

Završili ste Medicinsku školu u Osijeku i studij psihologije u Zadru. Osim što ste već godinama u sustavu odgoja i obrazovanja kao stručni suradnik psiholog, u Zadru vodite savjetovalište Praedicta d.o.o. koja se bavi raznolikom problematikom iz područja mentalnog zdravlja, teškoća u razvoju i neuropsihologije. Osim toga, otac ste. Kako sve to stižete?

U Osijeku sam završio srednju medicinsku školu, a potom upisao studij psihologije na Sveučilištu u Zadru. Na neki način mogu reći da me je ljubav dovela u Zadar. Naime, supruga i ja upoznali smo se pripremajući se za upis na studij psihologije, a kako nam to u rodnom gradu nije uspjelo, oboje smo uspjeli proći prijemni na zadarskom Odjelu za psihologiju i od tada razvijamo svoje „obiteljsko psihologijsko gospodarstvo“ kako to u šali volimo reći.

Supruga Sunčica također je u području dječje psihologije i teškoća u razvoju, kao i osnaživanja roditeljskih kompetencija. Pokušavamo ostati povezani s našim Odjelom, znanstveno i stručno, sudjelujemo na Danima psihologije, obilježavanju Tjedna psihologije i Tjedna mozga.

Ono što bih želio istaknuti je iznimna važnost povezanosti primijenjene psihologije i njene znanstvene i teorijske podloge. Radim u odgojno-obrazovnom sustavu, radio sam u predškolskoj ustanovi DV „Latica“, trenutno radim i kao školski psiholog. U svom radu nastojim povezati najnovija odnosno recentna znanstvena postignuća i rezultate u svakodnevnim zahtjevima rada, integrirati najnovije metode istraživanja i psihodijagnostičke tehničke instrumente (za što je nužna kontinuirana edukacija), ali tu je i ljubav prema poslu.

Volim raditi s ljudima i djecom pogotovo – nastojim otkriti i dokučiti što ih motivira, što ih potiče, na koji način usmjeravaju pažnju, kako poboljšati njihove razvojne kapacitete kako bi postigli i ostvarili svoj optimalni učinak bilo da se radi o obrazovnom okruženju, radnoj uspješnosti, akademskom postignuću ili kako bi jednostavno podigli i osvijestili razinu samopouzdanja.

Jednostavna autentičnost i prihvaćanje osobe sa svim svojim osobinama, ponašanjima, emocijama, kako najmlađih tako i odraslih,dio su mojih postulata. Posebno sam osjetljiv na djecu s razvojnim teškoćama te na rad s njihovim roditeljima i osnaživanju njihovih strategija u suočavanju sa svakodnevnim izazovima. Vodim se premisom – kada mogu pomoći nekome, zašto to ne bi bilo onome kome je to najpotrebnije i tko je najranjiviji.

Kako se sve to stiže – malo je teže odgovoriti. Većinom radim od ujutro do navečer, no nekako ipak uspijevam uskladiti sve da nekako funkcionira – posao i obitelj.

Koliko ste već dugo u Zadru i nedostaje li vam Slavonija?

U Zadru smo već 13 godina, otkad smo došli na studij psihologije. Zadar nas je lijepo prihvatio i jednostavno smo ostali – Zadar je naš grad. Iako mi Slavonija i rodni Osijek nedostaju, istovremeno sam otkrio iznimnu ljubav prema zadarskom zaleđu i mitskoj planini Velebit. Svaki slobodni trenutak nastojim provesti u planini, jednostavno me očarala. Raznolikost u svim svojim oblicima; od ljutog krša, preko vilenjačkih bukovih šuma do livadskih proplanaka i vršnih staza.

Što vas je privuklo psihologiji?

Teško mi je reći; s jedne strane, uvijek me zanimala biologija čovjeka, kao i odgovori na pitanja zašto se ljudi ponašaju na određeni način, dok sam s druge strane često bio u situacijama kada je nekome trebalo pomoći. Poprilično sam vremena uložio u volontiranjepomažući osobama s različitim teškoćama. Kad tako pogledam, psihologija je zapravo bila sasvim logičan izbor – znanost u kojoj mogu sve to ujediniti, a koja me i danas, nakon puno godina rada, još uvijek može onako „dječački zaluditi“.

Život stvara nevjerojatne priče – dobre i one druge, no pravo je umijeće nešto negativno ili „loše“ pretvoriti u pozitivnu stvar, iskoristiti nečiju manu i pretvoriti istu u vrlinu. Često mi je smetalo kako ljudi pod teretom problema ne vide koliko im malo nedostaje da si život učine laganim; i prirodno, želio sam napraviti što mogu po tom pitanju. Možda je tako došla psihologija.Uvijek pruži ruku, ako si u prilici.

U gradu ste poznati kao jedan od stručnjaka koji primjenjuje metodu neurofeedback, koja je kod nas još relativno nepoznata. Što vas je privuklo neurofeedbacku i kakvu ste obuku prošli za tu metodu?

Kako sam dosta radio s teškoćama u razvoju, smetalo mi je što se često mora uložiti puno truda da bi se dobio mali napredak i tražio sam nešto što će omogućiti puno brže rezultate. Kako me jako zanima neuropsihologija i istraživanje veze između mozga i ponašanja, neurofeedback se nametnuo kao jedan od mogućih načina da sve to zadovoljim.

Iako sama edukacija za neurofeedback nije duga (imam završen osnovni i napredni stupanj Othmerove metode neurofeedbacka), da bi se radilo kvalitetno potrebno je imati širu sliku – poznavati i neuroznanost, psihodijagnostiku, kliničku psihologiju, savjetovanje i još puno toga.

Što je neurofeedback i kako izgleda jedan trening?

Neurofeedback je terapijska metoda kod koje se omogućava neposredna povratna informacija o aktivnosti mozga osobe (EEG valovi) čime se postiže bolja regulacija moždane aktivnosti i smanjenje širokog spektra simptoma. U praksi sve izgleda vrlo jednostavno, osoba sjedi i gleda nešto na televizoru. Malo detaljnije objašnjenje bi bilo da se osobi na glavu stavljaju senzori kojima se snimaju EEG valovi te se zatim dio EEG valova u kodiranom obliku pokazuje klijentu na ekranu televizora.

Psiholog Dario Kovač, Foto: Marija Cvetković

Upravo zato što mozak osobe sam proizvodi tu informaciju, mozak ju i prepoznaje, drugim riječima, ostvaruje se povratna veza kojom mozak automatski uči kako da sam sebe smiri, regulira i poboljša svoje funkcioniranje. Na taj način poboljšana povezanost različitih dijelova mozga, kao i sposobnost mozga da sam sebe regulira, dovodi do smanjenja širokog spektra simptoma. Sam trening neurofeedbacka traje 30 minuta i klijent nije ni svjestan procesa koji se događa. Jedino što je potrebno jest da osoba sjedi 30 minuta i gleda film ili crtić, mozak sam radi sve ostalo. Kontinuiranim treninzima polako se počinju uočavati pozitivne promjene u ponašanju.

Kakve se poteškoće i stanja kod osoba najčešće tretiraju ovom metodom? U kojim slučajevima neurofeedback donosi najbolje rezultate?

Spektar stanja u kojima neurofeedback pomaže je zaista širok, zato što se prvenstveno poboljšava samoregulacija moždane aktivnosti, što onda dovodi do smanjenja simptoma. Za usporedbu, slično kao kada idete na fizičku tjelovježbu (npr. kardio trening ili fitnes) s ciljem podizanja fizičke spremnosti. Poboljšanja su univerzalna i biti ćete bolji u svakome sportu.

Do sada je neurofeedback našao primjenu u tretmanu mnogih problema iz područja mentalnog zdravlja, ali i šire, npr. trening vrhunske izvedbe kod profesionalnih sportaša. Značajniji uspjeh s neurofeedbackom postiže se kod problema iz područja depresije i anksioznosti, ADHD-a, autizma, govorno-jezičnih teškoća, specifičnih teškoća u učenju i usporenog razvoja, kao i kod migrenoznih glavobolja, epilepsija, tikova i trauma mozga.

Najbolji rezultati neurofeedback treninga vidljivi su kod umjerene težine simptoma, no to nije uvijek pravilo. Svaka osoba ipak ima u određenoj mjeri specifičan živčani sustav, i nekada je moguće ostvariti zaista nevjerojatan napredak. Unatoč tome, kao i kod svih terapija – psihoterapije, psihofarmakoterapije i različitih rehabilitacijskih postupaka – najbolji rezultati ostvaruju se multidisciplinarno.

Kako djeca reagiraju? A kako roditelji?

Djeca puno bolje reagiraju nego roditelji, prvi put im je malo neobično, već nakon toga se naviknu i postane im potpuno normalna stvar. S roditeljima i odraslima je već malo drugačije. Jako ih zanima što se tu zapravo događa, kako to djeluje, kada će se uočiti prve promjene, što znači kada se slika na ekranu počne smanjivati ili povećavati (što je kodirana povratna informacija mozgu koja omogućava poboljšanje regulacije) itd.

U cijeloj priči jako je važna i edukacija osobe o teškoćama koje ima. Kod roditelja djece s teškoćama u razvoju često se uočava i neprihvaćanje problemâ koje dijete ima ili teško nošenje s „dijagnozom“ što onda unosi novu dimenziju u cijeli proces. Roditelja je potrebno saslušati i pružiti mu podršku, kako bismo zajedno radili na stvaranju optimalnih uvjeta razvoja djeteta.

Djeca s kojima radite često su premalena da sama opisuju kako se osjećaju za vrijeme i nakon treninga. Kako onda dobivate povratnu informaciju od djeteta?

Ako se neurofeedback trening radi s djecom, ključne su informacije koje se dobiju od roditelja. Djeca općenito, a posebice mala, često ne mogu pouzdano izvijestiti o svome stanju, a pogotovo ne o suptilnim promjenama u osjećajima ili kognitivnom funkcioniranju. Promjene se događaju za vrijeme treninga, ali velika se pažnja pridaje promjenama koje se događaju od treninga do treninga te su stoga roditelji najvažniji izvor informacija.

U neurofeedback treningu ciljamo na promjene u pobuđenosti središnjeg živčanog sustava te je zadaća roditelja da promatraju promjene u spavanju, apetitu, emocionalnoj regulaciji, razini aktivnosti djeteta, sposobnosti koncentracije i drugo, što su sve indikatori na temelju kojih se planira daljnji tijek tretmana. U tome smislu, na roditelju je podjednako velika odgovornost kao i na terapeutu.

Hajdemo sad s jednim stvarnim primjerom iz života: prije polaska u prvi razred moja je djevojčica imala tikove kao nuspojavu mucanja. Nakon terapije neurofeedbackom tikovi su nestali. Za vrijeme terapije pogledala je 30-ak dugometražnih crtića i lijepo se provela. Zanima me istražuje li se i dalje područje primjene neurofeedbacka, ili je danas otprilike jasan opseg stanja u kojima može pomoći?

Da, upravo su kontinuirana istraživanja ono što je omogućilo razvoj sve boljih i kvalitetnijih tretmana. Ono što je moguće danas nije bilo moguće prije dvije godine jer se tehnologija i protokoli treninga stalno usavršavaju. Također, početno se neurofeedback koristio za tretman epilepsija da bi s vremenom našao svoj put do mnogih drugih stanja i poremećaja. Taj trend će se vjerojatno nastaviti i u budućnosti jer je živčani sustav najvažnija osnova u objašnjenjima ljudskog ponašanja, razmišljanja i emocionalnog doživljavanja.

Čitala sam da vani na neurofeedback idu sportaši, menadžeri, kirurzi… Kome zapravo sve preporučujete taj moždani trening?

Neurofeedback može koristiti svima. Za usporedbu, slično je i kod tjelovježbe. Netko je fizički aktivan da bi bio bolji u određenom sportu dok netko vježba samo zato da bi se osjećao bolje i podigao si kvalitetu života. S druge strane, dio osoba provodi medicinsku gimnastiku ili ide kod fizioterapeuta kako bi umanjili posljedice nekih bolesti ili poremećaja (npr. moždani udar i slično). Prema tome, neurofeedback je za neke osobe preventiva, dok je za dio populacije neurofeedback alat koji im značajno podiže kvalitetu života.

Postoji li neka gornja dobna granica za neurofeedback? Na primjer, je li stariji mozak već „odrvenio“ pa se na njega više ne može utjecati, ili nikad nije kasno za promjenu moždanih valova?

Načelno se može reći da nikada nije kasno jer se uvijek može poboljšati barem neki aspekt svakodnevnog funkcioniranja. Neurofeedback upravo i jest jedan od načina da poboljšamo vijek trajanja i kvalitetu rada ljudskog mozga. Što više koristimo „moždane vijuge“, što smo više misaono aktivni to nam mozak bolje radi, i radi duže. Neurofeedback se savršeno uklapa u tu priču.

Jeste li se posvetili samo neurofeedbacku ili vam ljudi mogu doći po dobar stari savjet i životne smjernice? Radite li samo s djecom ili i s odraslima?

Neurofeedback je samo dio onoga što radim, s djecom i odraslima. Iako se s neurofeedback treninzima može napraviti veliki napredak, za neke probleme nužno je uključiti savjetovanje s ciljem promjene životnog stila ili poticanja razvoja djeteta. Također, za kvalitetnu terapiju nužna je i kvalitetna procjena, jer se ne može očekivati da se pristupi tretmanu nekog problema, a da se prethodno nije utvrdila vrsta i opseg problema, kao i čimbenici koji mu doprinose.

Pogotovo je to važno kada govorimo o djeci i razvojnim odstupanjima. U našoj zemlji nedostaje kontinuirane i kvalitetne podrške u smislu rane identifikacije djece s teškoćama, ranog probira koji bi za cilj imao pružiti što raniju podršku njihovom razvoju te uključivanje u polivalentne oblike rehabilitacije. Previše se čeka: i na dijagnostiku, i na terapiju, a to je vrijeme koje naši najmlađi nemaju.

U kojoj dobi ljudi općenito najčešće traže pomoć psihologa?

Stvarno nema pravila. Ljudi traže pomoć psihologa kada osjete da se više ne mogu sami nositi sa svakodnevnim izazovima. Često su to neke prekretnice u životu koje budu okidač kao na primjer novi posao, razvod braka ili slično. Kod djece je razlog javljanja psihologu više specifičan za vrstu problema – roditelji se javljaju npr. za poticanje sposobnosti i savjetovanje kada dobiju odgodu upisa u prvi razred, kasnije kada posumnjaju na teškoće u učenju i slično.

Kao 27-godišnjak dobili ste nagradu „Uključi se“ koja se dodjeljuje mladim osobama za osobit doprinos i ostvarivanje pozitivnih društvenih promjena za volontiranje u udruzi „MOGU“ i pomaganje djeci s poteškoćama u razvoju, oboljelima od cerebralne paralize te djeci s Downovim sindromom. Što biste poručili mladima i svekolikoj javnosti?

Da, to je jedna od nagrada koje sam do sada dobio za svoj rad, uručila mi ju je potpredsjednica Vlade Milanka Opačić. Lijepo je kada te netko prepozna i nagradi tvoj rad, no nisu bitne nagrade. Najveća mi je nagrada zadovoljstvo koje vidim kod klijenata kada zajedno uspijemo riješiti problem.

Smatram da se trudom može postići gotovo sve, ali i ja se nekada iznenadim kada vidim koliko je toga moguće postići predanim radom. To je ono glavno što bi mladi danas trebali shvatiti – da je njihov život u njihovim rukama i da ne smiju odustati od svojih snova, ali neka računaju da se za njihovo ostvarenje treba i pomučiti.

I za kraj, tijekom dana nagledate se i naslušate tuđih muka i problema. Kako se psiholog opušta?

To je izuzetno važno – kako u mom poslu, tako i u svim pomagačkim zanimanjima.

Nemam baš previše vremena za opuštanje, ali svaki slobodni trenutak provodim u planinarenju ili se bavim nekim oblikom fizičke aktivnosti. U prirodi crpim silnu pozitivu samo, primjerice, opažanjem prirodnih ciklusa ili uživanjem u raznolikosti prirode. Najviše me opušta pogled s nekog planinskog vrha ili šetanje u dubokoj šumi.

Neurofeedback je terapijska metoda temeljena na praćenju električne aktivnosti mozga (EEG-a) i davanju povratne informacije. Neki poremećaji povezani su sa specifičnim obrascima moždane aktivnosti. Ovom metodom mogu se trajno promijeniti „loši“ obrasci i jednostavno naučiti mozak da funkcionira bolje te time smanjiti ili u potpunosti ukloniti simptome poremećaja kao što su:

• poremećaj pažnje/ hiperaktivni poremećaj (ADHD)
• opsesivno-komulzivni simptomi
• depresivna stanja
• poremećaj spavanja (nesanica, teško usnivanje, često buđenje)
• tjeskoba i različiti strahovi
• stres i otklanjanja posljedica stresa
• loša koncentracija
• poteškoće u učenju
• glavobolje i migrene
• tikovi
• vrhunska izvedba sportaša

Za više informacija i upite posjetite www.praedicta.hr/ ili stranicu na Facebooku.