Razgovarali smo sa zadarskim glazbenikom, pjesnikom i aktivistom Robertom Vodanovićem Čoporom uoči otvorenja izložbe pod nazivom "Nakon duge tišine". U intervjuu pročitajte čime se sve bavi i kakav je njegov stav o zadarskoj nezavisnoj kulturi.

Knjigozemska u kojoj u petak otvaraš izložbu je, mogli bismo reći, mjesto na kojem (pre)življava zadarska nezavisna scena. Smatraš li da naš grad treba još takvih malih 'oaza'?

Naravno da je dobro da ima što više mjesta gdje se mogu predstaviti umjetnici i kreativci bilo koje vrste no s druge strane Zadar ima Knjigozemsku i Nigdjezemsku gdje se konstantno održavaju programi, isto tako ima festivala koji na dan, dva ožive neke druge gradske prostore, takođe i cafe bar Indie organizira razna događanja i bajkerskom okupljalištu D8 budu odlične svirke.

Tako da mislim da ima dosta prostora za izražavanje.

Možda je ono o čemu bi trebali pričati pitanje publike, a ne prostora...

Mnogo se priča o budućem Centru za mlade. Kakav je stvoj stav o projektu, kojega čekamo i čekamo pa smo već i malo ostarili..?

Što se tiče Centra za mlade nemam nikakvo posebno mišljenje. Neka njega. Moje djelovanje se kreće u domeni nezavisne kulture i mislim da se nezavisna scena mora sama izboriti za prostore, a što je dokazano da se može kroz primjer Knjigozemske i Nigdjezemske.

Isto tako ne zanima me ta podjela na stare i mlade, već postoje kreativni ljudi bez obzira na godine, postoji publika bez obzira na godine.

Uostalom, mislim da sam i svojim umjetničkim i aktivističkim radom pokazao da se može na nezavisnoj sceni jako puno napraviti.

Baviš se poezijom, glazbom, likovnim radom. U kojem se području najviše oslobodiš? Ili je svaki drugačiji kao što je drugačije jesti predjelo, glavno jelo i desert?

Kod mene se sve to prožima jedno sa drugim. Nedjeljivo je. Kada radim glazbu, pojave se neki stihovi, kada zapišem stihove, pojave se neke slike, i tako se sve vrti u krug.

Možeš li nam reći nešto više o radovima koje predstavljaš u Knjigozemskoj?

U Knjigozemskoj ću predstaviti radove koji su nastali zadnjih godinu ipo dana. Izložba se zove Apres un  long silence (Nakon duge tišine), koja je na neki način nastavak prošle izložbe imena „Tišina je unutarnja buka“.

Uglavnom su to kolaži i asamblaži, podijeljeni u pet ciklusa.  

Bitna mi je stvar da je ovo na neki način reciklirana izložba jer sve što sam koristio za stvaranje su odbačene stvari.

Kao podloge sam koristio karton ili iskorištene papire iz printera, stare novine iz kojih sam izrezivao slike, a boje koje sam koristio su uglavnom boje koje su moje cure koristile u školi pa ih bacile, a ja sam onda pokušavao te boje iskoristiti još malo. Isto tako ova izložba ima i glazbenu podlogu, naime svaki od pet ciklusa je dobio je po jednu zvučnu kulisu koja će se moći na izložbi preuzeti preko QR koda i poslušati.