Ostalo / Intervjui

razgovor uoči koncerta

Zadarska priča Ivana Repušića i Romana Simovića

Zadarska priča Ivana Repušića i Romana Simovića
Željko Karavida

Središnja događanja 59. Glazbenih večeri u sv. Donatu obilježit će koncerti Zadarskog komornog orkestra i zadarskih umjetnika kroz programe nazvane Zadarska priča I, II i III.

U srijedu, 24. srpnja s početkom u 21 sat u Katedrali sv. Stošije, u okviru 59. Glazbenih večeri u sv. Donatu, održat će se prvi od triju koncerata pod nazivom Zadarska priča.

To je priča o Zadarskom komornom orkestru i o borbi njegova grada za umjetnost, o građanskom pravu na glazbu. Građani, institucije i glazbenici Zadra nisu odustajali sve dok se nije postiglo ono što Zadar ima danas – profesionalni glazbeni život, ljetni festival prepoznat u međunarodnim okvirima te Zadarski komorni orkestar.

Dirigent Pavle Dešpalj 1961. godine osniva dva kulturna stupa ovoga grada – Glazbene večeri u sv. Donatu i Zadarski komorni orkestar. Iako se kao službeni početak organiziranog rada Orkestra navodi 1985. godina, njegova povijest počinje znatno prije, potkraj 18. stoljeća, kad se javljaju konkretniji tragovi komorne i orkestralne glazbe u Zadru.

Godine 2005. Zadranin Ivan Repušić, kojeg su već tada hvalili kao najboljeg mladog hrvatskog dirigenta i najavljivali blistavu karijeru koja se i ostvarila, imenovan je šefom-dirigentom Zadarskog komornog orkestra. Od tog razdoblja počinje sustavna i redovita organizacija rada Orkestra.

Zadarski komorni orkestar tijekom godina stvorio je poveznice s glazbenicima i dirigentima koji su umjetnički i emotivno ostali vezani uz njega. Među njima se ističe Roman Simović, violinist svjetskoga glasa, koncertni majstor Londonskog simfonijskog orkestra koji svake godine rado navraća u Zadar, svoj drugi dom!

S njima smo razgovarali uoči koncerta.

Ivan Repušić

Na koncertu će biti izvedena prva od četiri simfonije Johannesa Brahmsa. Je li to najava novoga projekta Zadarskog komornog orkestra, da se izvedu sve njegove simfonije, kao što je bio slučaj s izvedbom svih devet simfonija Ludwiga van Beethovena?

REPUŠIĆ: Točno. To je novi ciklus, nakon Beethovena, jedna nadgradnja, usudio bih se reći, koja je prirodno došla. Kako se mi razvijamo brojčano, tako se razvijamo i repertoarno. I, naravno, svaka Brahmsova simfonija i svaka Beethovenova simfonija za svaki orkestar na svijetu predstavlja veliki zalogaj i mi smo spremni na takva iskušenja. Naglasio bih - lijepa iskušenja.

Koji su planovi sa Zadarskim komornim orkestrom u nadolazećim sezonama?

REPUŠIĆ: Ljeto ćemo, kao i uvijek, iskoristiti za rad u simfonijskoj formi, da nastavimo s radom na Brahmsovim simfonijama. Surađivat ćemo i dalje s Romanom Simovićem i nastojat ćemo ići u jednom programskom smjeru koji inzistira na ozbiljnosti, na koncertima koji će najavljivati i opravdavati nama najznačajniju ideju, ostvariti naš zajednički san – a to je izgradnja koncertne dvorane u Zadru.

Koja je vaša zadarska priča, koja je stvorila vaš poseban odnos prema gradu?

REPUŠIĆ: Kako volim isticati, djetinjstvo sam proveo u Zadru, bio sam, tko me poznaje potvrdit će, izrazito znatiželjno dijete nemirna duha, koje je poznavalo svaku uličicu u Gradu. Aktivno sam i zainteresirano pratio sve glazbene događaje, kako tijekom sezone tako i ljeti na Glazbenim večerima u sv. Donatu. Upravo sam tamo otkrio ljepotu i opčinjenost zvukovima zborova, komornih sastava i orkestara, i taj čaroban spoj glazbe i ambijentalnosti.

Upoznao sam mnogo divnih poklonika glazbe, profesora, kolega, prijatelja, družeći se s njima i razgovarajući nakon svakog koncerta do kasnih sati. To je ono što me je oblikovalo kao glazbenika.

Danas se moja zadarska priča veže uz rad sa Zadarskim komornim orkestrom, i uključuje nastupe u crkvenim prostorima, gradskim prostorima, povezanost s publikom, povezanost s članovima Orkestra, dakle diplomiranih glazbenika koji žive u Zadru, ili naših zadarskih glazbenika koji žive u Zagrebu, Splitu - dakle sve je to spona koja nas čini ovdje domaćim i koja stvara jednu ugodnu atmosferu i uvijek je poseban doživljaj.

Ono što je najvažnije i najljepše je da se mi veoma radujemo nastupima, da svi dođu radosni i odu radosni, da novi nastup Orkestra uvijek željno iščekujemo – to je nešto što je izuzetno lijepo!

Roman Simović

SIMOVIĆ: Osjećam se fenomenalno u Zadru. Već pet godina unazad dolazim u Zadar, Glazbene večeri u sv. Donatu su zbilja poseban festival sa sjajnom ekipom, pravi dream team! Također, Zadarski komorni orkestar je toliko napredovao s Ivanom, sve se bolje i bolje svira svake godine i programi su uvijek su kvalitetni i vrijedni. Ove godine radimo Brahmsa, njegovu Prvu simfoniju, pravi masterpiece.

Što reći od djelu na kojem je Brahms radio od svoje četrnaeste do dvadeset i prve godine, u koje je uložio toliko ljubavi, energije, znanja i vlastite genijalnosti? Sviramo i Violinski koncert Čajkovskoga kojeg sviram već šesti put ove godine s raznim orkestrima. Zadar je za mene pravo uživanje, osjećam se kao kod kuće, okružen prijateljima, u opuštenoj atmosferi!

Slavni violinist Leopold Aeuer, kome je Čajkovski posvetio svoj violinski koncert, odbio ga je izvesti jer je smatrao da je nemoguće težak za izvesti. Kako se vi nosite s tim djelom?

SIMOVIĆ: Izvodimo ga danas svi mi violinisti, dakako. On jest nezgodan, pisan krajnje neviolinski, toliko je – Rusi imaju sjajan izraz – kajavi, da izaziva kajanje! Naprosto sam, poslije toliko godina sviranja tog koncerta, našao načina kako da izađem na kraj sa svim tim pasažima. Ima barem dvadesetak mjesta kojima se svaki put vraćam ispočetka. Da zaključim, to je zaista nezgodno pisan, a divan koncert kojeg publika uvijek doživljava i obožava, i uvijek doživimo ovacije na kraju. Zato što je glasno i brzo! (smijeh).

Što vam je od violinske literature bio najveći izazov?

SIMOVIĆ: Rekao bih da je za nas violiniste najteži Beethovenov violinski koncert, i to zato što u njemu nema ništa za svirati osim nekih ljestvica u D-duru! Čudno zvuči, ali da, veoma je nezgodan za intonaciju, opet jer je klavirski mišljen. To je trebao biti klavirski koncert! (smijeh).

I uvijek se nekako ljudi muče s tim djelom. Uopće, klasiku je teško svirati na violini i na bilo kojem instrumentu. Beethoven, Mozart, Haydn – to je strašno! U romantizmu se sve to ipak može pokriti vibratom, i tako prikriti svoje nedostatke – a svi ih mi imamo, samo ih je važno pravilno prikriti!

Tako da je, rekao bih, Beethoven vrhunac violinske literature, i nešto što moram jako puno pripremati, za razliku od Čajkovskog koji ipak, poslije ovoliko godina, nekako ide sam po sebi. A Beethoven to ne dozvoljava i uvijek ga se mora ponovno učiti od početka, vratiti mu se, analizirati ga.

Kakav je osjećaj svirati na Stradivarijevoj violini?

SIMOVIĆ: Na Stradivariju je svirati lako, ona radi ono sve što vi želite! Ovog pute sviram na Ruggierijevoj violini, koja je trideset i pet godina starija od te Stradivarijeve i koja traži dosta borbe i istraživanja. Ali to je fantastičan instrument, da se razumijemo, kao mali Stradivari, vrlo je poseban instrument i to istraživanje se višestruko vrati.

I, moj je, što je najvažnije! Imao sam sreće izboriti se i uspjeti ga kupiti, jer to je postalo gotovo nemoguće za violiniste. Tržište je takvo da su cijene otišle u nebo, što znači da moramo pronaći mecenu koji ima novaca kupiti takav instrument i dati nam ga na korištenje. Ja sam prezadovoljan ovim instrumentom. Stradivari ima ogroman, okrugao zvuk, a ova možda čak bolju probojnost.

Vratimo se u našu zadarsku priču, priču o Zadarskom komornom orkestru.

SIMOVIĆ: Atmosfera je toliko dobra, uvijek se šalimo, jučer smo poslije probe do kasno pričali viceve i umirali od smijeha, zaista je to divna ekipa, okružen sam predivnim kolegama u okruženju gdje nema nikakvih predrasuda. Divno surađujemo i to će trajati, i to prijateljstvo koje imamo ne smije nikada prestati. Ja im želim da ovako i dalje napreduju.

Nije to lako u ovom našem podneblju nekom objasniti što radimo i što je to i zašto je ovo bitno ta klasična glazba, i što mi sad spašavamo svijet, ali kultura je temelj, a ova država ima što ponuditi, ima fenomenalne umjetnike. Priča o Zadarskom komornom orkestru priča je o borbi njegova grada za umjetnost, a to je borba koja se nastavlja!

 

Srijeda, 24. srpnja

Katedrala sv. Stošije, 21 h

Zadarska priča 1

ZADARSKI KOMORNI ORKESTAR

Ivan Repušić, dirigent

Roman Simović, violina

P. I. Čajkovski, J. Brahms

ulazak slobodan

Reci što misliš!