Ostalo / Intervjui

razgovor s mladim glumcem

Lovro Ivanković: Za Akakija Akikijeviča trebalo je puno energije i učenja o samome sebi

Lovro Ivanković: Za Akakija Akikijeviča trebalo je puno energije i učenja o samome sebi
Željko Karavida

Iako nije rođen u Zadru, u Zadru se rodila njegova velika prilika. Mladi glumac iz Požege, Lovro Ivanković, utjelovio je lik Akakija Akakijeviča u "Kabanici", predstavi Drame Plus koja je nominirana za prestižnu nagradu Hrvatskog glumišta kao najbolja predstava - u cjelini!

- Vinka Radovčića, našeg mentora, upoznao sam još za vrijeme studiranja informacijskih znanosti u Zadru. Bio sam dobar s glumicom Jasnom Ančić koja me pripremala za akademiju. Nju sam volio nazivati svojom drugom majkom koliko mi je puno pomogla svojim divnim savjetima. Nakon diplome, Vinko me je gledao u predstavi "Instrukcija" u kojoj sam diplomirao sa likom starca tj. profesora. I stigao je poziv da budem prvi Akakij Akakijevič u Hrvatskoj u profesionalnoj produkciji, priča nam Lovro o tome kako je sve krenulo.

Zanimala nas je njegova prva reakcija, te koliko su trajale pripreme za premijeru. 

- Isprva je bila prisutna mješavina ogromnog straha i neizmjerne radosti. "Kabanica"  mi je u srednjoj školi bila uvijek draga knjiga i čak sam je mislio imati na prijemnom ispitu za glumačku akademiju, ali sam odustao, jer nisam znao napraviti kvalitetnu dramaturgiju samog teksta. Zakleo sam se sam sebi da ću jednoga dana raditi to djelo, pa makar ja bio taj koji će "probiti led" u  Hrvatskoj. Tko bi rekao, ali to se desilo. 

Priprema za lik je trajala tri mjeseca, kaže nam mladi glumac, pojašnjavajući i kako teče taj proces. 

- Volim napraviti te "pretkorake"  prije samog procesa koje neki rade možda i unutar samog procesa. Pri tome mislim na detaljno iščitavanje samog djela, analize karaktera, suodnosa među likovima i naravno, psihičku pripremu za sami proces. Proces nije bio lagan (bilo bi čudno da jest), jer nekako mislim da se unutar svakog procesa treba sve izmiješati kako bi nastalo ono istinito i pravo. 

Bilo je tu raznih lavina emocija od tuge, bijesa do suza i smijeha. Lovrin karakter je jedan siromašan činovnik koji se bavi prepisivanjem tekstova te u tome vidi veliku uživanciju (govori se čak da mu neka slova predstavljaju najveću moguću ljubav u svijetu). On je jedan od onih ljudi koji rade i nakon svog radnog vremena (čak možda i pretjerano). Asocijalan, povučen, a opet s druge strane uporan, uredan i pedantan, pojašnjava nam Lovro. 

26dc90afa3a19cb50972fd88890d3606.jpg?v=2- Kabanica mu predstavlja sve u životu (sve što nikada nije imao pronalazi u njoj). Ona mu je ljubav, ona mu je za seks, ona mu je za razgovor, jednostavno ona mu je za sve. Kada se raspara, tada kreće njegova velika borba i upornost za popravkom. Međutim, krojač odluči napraviti novu kabanicu koju mu otmu. U tom trenutku njegov život je gotov. Ostao je bez jedne jedine "stvari" u životu i njegov život se raspada te na kraju i umire.

Najteže je bilo ući u psihu i prikazati život lika unutar sat vremena koliko traje predstava, nastavlja Lovro. Trebalo je proći stadije uživanja sa kabanicom, nekog ustaljenog načina života te na kraju i same smrti. Za takvu vrstu igranja je potrebna velika koncentracija, čistina samog glumca, puno energije i spremnost. 

Što se dogodilo nakon predstave, zanimalo nas je.

- Nakon predstave se najčešće ne osjećam psihički dobro te je trebalo neko vrijeme da nađem točan kod prebacivanja iz same smrti Akakija u mene Lovru. Uspio sam i nevjerojatno puno stvari sam naučio iz ovog procesa. Možda mi je ovo bio najteži, ali najzahvalniji proces u životu. Toliko sam puno naučio o sebi i o kolegama. Da nije bilo mojih divnih kolega Denija Sankovića, Tome Medvešeka, Luke Barešića, Matina Antunovića i Luke Barešića vjerujem da ništa od toga svega ne bi bilo tu gdje je sada. Moj lik ne bi imao smisla da nema njih. Ja jesam Akakij, ali ja sam ništa bez njih. Oni su moje sve. Moje misli, moji demoni, moji strahovi, moji osjećaji, moje emocije, moja ljubav. Jednostavno su sve Akakijevo što se u njegovoj glavi dešava. Da nije bilo tog savršenog spoja između mene i njih, mi danas ne bi bili tu gdje jesmo, a trenutno smo nominirani za najbolju predstavu u cjelini za Nagrade hrvatskog glumišta 2019. Očito se "krv koju smo prolili" u procesu isplatila. 

Pitali smo Lovru tko su mu uzori, koga posebno cijeni u svijetu teatra.

- Nitko mi u ovom trenutku nije uzor. Tijekom odrastanja uvijek imaš nekakve uzore, ali svi oni su me prošli i svi su bili u fazama. Svakako treba spomenuti velikog čovjeka, mog profesora i mentora Radu Šerbedžiju zbog kojeg se nalazim upravo ovdje s diplomom glume u rukama. Neizmjerno mi je drago što ćemo biti zajedno na ovogodišnjim dodjelama (profesor i učenik) što mi predstavlja veliku čast jer sam mogao učiti od najboljeg, a osobito mi je drago imati ga kao partnera na sceni u predstavi "Kralj Lear" Teatra Ulysses. Svi njegovi savjeti, citati i fraze tijekom studiranja su nam bili čudni, nevjerojatni ili nepoznati. Danas se vodim za njima, a osobito za onim da "trebamo težiti u životu uvijek, ali uvijek samo i isključivo ka višim ciljevima". 

Rade me ne bi upoznao da nije ipak bilo mojih divnih roditelja koji su mi najveća podrška i koji apsolutno razumiju sve što se dešava u ovom surovom i nepredvidljivom glumačkom životu. Nekako su roditelji ti koji te uvijek dignu kad si loše, a koji opet slave s tobom. 

A kada je riječ o zadarskoj kazališnoj sceni, Lovro kaže kako za njega kazalište mora dirati - tamo gdje boli!

- Zadarska scena je narasla svakako Vinkovim radom u kazalištu. Dugo nisam na sceni vidio tako specifičan pristup današnjem kazalištu. Tako je suvremen i aktualan. Danas u 21. stoljeću je previše problema o kojima teatar treba progovarati, a da nisu nužno politika i religija. E upravo to se uviđa u Vinkovom stilu i opusu njegovih predstava. Kao da jedna predstava slijedi drugu i opet nudi nešto novo, drugačije, a sve s debelom porukom putem suvremenosti. Čak i kad se radi klasičan tekst, nekako se kod Vinka on pretvori u okrutnu suverenost, jer zašto uljepšavati ovaj svijet i "nuditi" izlaze, ako ih nekada nema. Bitna je poruka koju teatar ima. Bitna su pitanja koja teatar postavlja, a na koja publika odgovara. Bitno je stvari ostaviti otvorenima, da "dišu" i da se "prespavaju":  to je teatar kakav se trenutno vidi i osjeti u Zadru, a to je ono najljepše. 

Očito mladi to i osjete ako je velika posjećenost predstava odnosno veliko zanimanje mladih za kulturnu scenu. 

- Osobito mi je drago kad vidim da je riječ o srednjoškolcima koji su ipak najkritičnija publika. Konkretno oni su bili oduševljeni našom "Kabanicom" i željeli su nakon predstave pričati s nama i dalje o Gogolju, o teatru, o problemima i sl. To je glumcu najveći poklon. To je redatelju najveći poklon. To je cijelom timu najveći poklon, jer to znači da si ti svoj posao napravio kako treba, zaključuje Lovro.

Dodjela Nagrada hrvatskog glumišta počinje u nedjelju, 24. studenog u 20 sati i ide na HRT-u. Pratit ćemo dodjelu i nadamo se, nagrada ide u Zadar!

Category: 1637 - 1651

Reci što misliš!