ususret koncertu

Melita Lovričević: Ono što se riječima ne može izraziti preuzima glazba

17.12.2019 09:12

eZadar.hr

Koncert, pod nazivom Čajkovski i božićni jazz na rasporedu je u utorak, 17. prosinca, kada nastupa zagrebačko-ljubljanski kvartet More Love Ensemble. Uoči njihova nastupa razgovarali smo s voditeljicom ansambla, pjevačicom Melitom Lovričević.

Koncertni ured Zadar je, pored pretplatničke sezone koja se temelji pretežno na programu ozbiljne glazbe, od 2017. pokrenuo i ciklus Klub u Kneževoj namijenjen je ljubiteljima suvremene glazbe – jazza, rocka i srodnih žanrova.

Do sada su u ciklusu gostovali, primjerice, Chui, Mangroove, Gadjo Manouche, Joe i Lela Kaplowitz, Miron Hauser, a ove sezone Klub u Kneževoj otvoren je vrlo zapaženim nastupom Norman Beaker Trija, blues legendi iz Velike Britanije.

Razgovor započinjemo citatom iz nedavnog intervjua s Matijom Dedićem, koji nam je rekao: "Naglasio bih da su klasika i jazz jedno tijelo. Bez znanja o povijesti klasike, njene harmonije i progresije kroz razne dekade nema ni današnjeg jazza, a ni kompletnog jazz glazbenika. Osobno jako puno i dan-danas u svom radu crpim ideja iz suvremene klasične glazbe."

Kako vi na to gledate, s obzirom da ste također klasično obrazovani glazbenici koji se prvenstveno bave jazzom?

Svakako se mogu složiti s takvim razmišljanjem, u mom slučaju je doista svakodnevno tako. Ljudi odasvud crpe inspiraciju za svoju umjetnost i unapređuju svoju praksu na različite načine. Moja povezanost s klasičnom glazbom seže doista od najmlađih dana, odrasla sam uz nju i njoj se uvijek vraćam, bilo da su u pitanju vokalne vježbe, inspiracija za melodiju, ritmičke uzorke, harmonizaciju, improvizaciju, radionice, bilo da sviram klavir sebi za dušu...

To doista vrijedi i za sve članove More Love Ensemblea. Formalno ili neformalno isprepleteni smo, međuostalom, u svojoj glazbenoj priči, istraživanju, inspiraciji, izvedbi, upravo sa klasikom. Ona je baza za daljnji vokabular, a sami dalje određujete gdje ćete u tom razgovoru stavljati naglaske, a gdje možda pauze. I, naravno, svi smo šareni, upućeni u razne druge žanrove koje i izvodimo, kojima se bavimo, koji nas potiču prema kompletnijoj vlastitoj ekspresiji.

To se itekako čuje u našoj glazbi. No klasika je odredila temelje razvoja glazbe, ljudske svijesti, i na nju se zahvalnije nasloniti nego na današnje trendove koji prate drugačije zakonitosti. Ona predstavlja onaj najprofinjeniji oblik zanata i vještine kojem glazbenik može težiti, bio kao instrumentalist, kompozitor, aranžer, vokalist.

S tim zrakama inspiracije nastao je i naš prvi album, inspiriran opusom Petra Iljiča Čajkovskog, a upravo smo u pripremi novog albuma koji će inspiraciju crpiti iz djela hrvatskih klasičnih skladatelja. Mislim da to govori sve. S time da prvi album uopće nije bio planiran, no u premijernoj je koncertnoj izvedbi doista došlo do izražaja upravo koliko je klasika duboko u nama.

Kada smo čuli snimku tog koncerta, iz ruku izuzetnog tonskog majstora, pokojnog Nenada Jalševca, odlučili smo je pretvoriti u album, a program u jedan od repertoara koji izvodimo zadnjih godina po svijetu.

U vašoj biografiji piše da ste u glazbi od svoje treće godine - recite nešto o odrastanju u obitelji glazbenog pedagoga. Kad ste shvatili da je vaš primarni izričaj jazz?

Moja prva sjećanja iz djetinjstva su kako kao majušna curica fascinirano sjedim na klupi u razredu Glazbenog učilišta Elly Bašić, tadašnje škole Funkcionalne muzičke pedagogije, gdje je moja majka predavala povijest glazbe, i gdje me, shvativši koliko volim biti okružena glazbom, vodila vrlo često još od jasličke dobi. Dakako, bila sam glavna već u glazbenom vrtiću, od flaute do klavira kod prekrasne Minje Kolak. I stalno, ali ama baš stalno sam pjevala. Dugo godina provela sam i po zborovima.

Tek sam unatrag nekoliko godina osvijestila koja je to bila predivna privilegija i koliko sam zahvalna za takav sadržaj od ranog djetinjstva. To je doista toliko bitno - utjecaj svih umjetnosti esencijalan je za formiranje ličnosti. Odlazak u kazalište, na operu, na balet, za mene je bila najdraža poslastica. Kod kuće se nije gledala televizija, a uglavnom se slušala klasika ili probrani rock, ponekad jazz.

No ne toliko da bih moj odabir jazza pripisala roditeljskom utjecaju. Na svaki način me izloženost klasičnoj glazbi dovoljno senzibilizirala da kasnije u životu mogu donositi određene odluke i preferencije. Jazz sam otkrila sama, kroz srednju školu, preko nekoliko albuma kojima sam bila opčinjena i znala te predivne tekstove koje su pjevale Ella, Anita, Nina..., te revolucionarnih koncerata, uključujući i onaj Bobbyja McFerrina, a koji mi je ''promijenio DNK''.

U toj je glazbi, na temu povezanosti sa klasikom, bilo za mene nešto jako poznato, nešto što razumijem od malih nogu, što podsjeća na dom, no i nešto uzbudljivo, nepredvidljivo, živo, buntovno. Do te mjere da su se oko mene spontano našli ljudi koji su već u jazzu, te sam se malo po malo ispreplela, udahnula, ne razmišljala uopće, i zadnjih se osam godina potpuno prepustila.

Što zadarska publika može očekivati na koncertu naslovljenom Čajkovski i božićni jazz, 17. prosinca u Koncertnoj dvorani braće Bersa?

Jednu pravu višestruku premijeru! To će biti naš prvi koncert u Zadru. Jako me veseli da ćemo tom prilikom predstaviti dio svog repertoara sa albuma posvećenog Čajkovskom, uz nekoliko jazz klasika prikladnih za ovo adventsko razdoblje. Prvi put ćemo taj program izvesti tako, a ne kao jazz-suitu u jednom komadu.

Također po prvi put sa nama u tom programu nastupa Luka Žužić, multiinstrumentalist na klavijaturama i trombonu. Marka Firsta, violinista koji je s nama od početka priče o Čajkovskom, a koji je spriječen, nije lako zamijeniti, no jako sam uzbuđena da po prvi put na pozornici imam bubanj, trombon, efekte i dva klavirista!

S nama je uvijek neka vrsta improvizacije, eksperimenta, tako da vjerujem da se svi to pomalo pitamo, a znatiželja je, uz adekvatnu pripremu, prava iskra za kreativni plamen.

Projektom More Love to Tchaikovsky sastav More Love Ensemble nastavlja dugu i lijepu tradiciju ispreplitanja i spajanja jazza i klasične glazbe. Kako je došlo do ideje o obradi stavaka iz popularnog Orašara? Vraćamo li se na temu s početka razgovora, o neraskidivoj vezi klasike i jazza?

To je jedna od onih priča koje život osmisli bolje od ijednog filma. Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu pozvao nas je da jazz koncertom obilježimo zatvaranje njihove tadašnje izložbe posvećene Orašaru. Predviđen je bio božični jazz. No kada sam dečkima predložila da tom prilikom napravimo hommage dotičnom skladatelju, odmah su bili za. Meni je to doista došlo spontano, intuitivno - kao mala balerina sam i plesala u zagrebačkom HNK-u u tom baletu, većina kompozicija su hitovi i dan danas.

Dala sam se u istraživanje, osmišljavanje koncepta, ideje, probiranja repertoara, pisanje tekstova. Za mene je to bio san.

Ponovo sam bila uronjena u svu tu predivnu klasiku. Na programu se ne nalaze samo komadi iz Orašara, već i Labuđeg jezera - Slavenski marš koji sam doista strastveno aranžirala, jedan standard obrađen u maniri klasike, a Petar je otkrio i pravi dragulj, pjesmu None but the lonely heart, koju je prema melodiji Čajkovskog i u engleskom prijevodu Goetheova teksta, prvi otpjevao ni više ni manje nego Frank Sinatra. Mislim da veće isprepletenosti nećemo naći!

Pozvali smo Marka Firsta da nam se kao gost pridruži na violini, nismo čak imali niti puno proba, no nastala je čista čarolija, ako mene pitate. Ono što se riječima ne može izraziti, već preuzima glazba.

Jezgru ansambla More Love uz vas čine i bubnjar Enos Kugler te klavirist Petar Ćulibrk. Možete li nam ih predstaviti, reći neke poznate ali i manje poznate činjenice o njima?

Počeli smo kao trio, uz Enosa sa adresom u Ljubljani, vrlo hrabro, i, što je neuobičajeno - bez basa. No, kada čujete kako dečki sviraju, mene sa loop-mašinama i efektima, sve vam je jasno. Ili se, možda, zapitate otkuda dolazi toliko zvukova... Petar je klavirist izuzetne senzibilnosti, Enos nevjerojatno diverzificirai bubnjar, svaki sa svojim potpisom. Kao trio se međusobno nadopunjujemo. Obojicu volim i cijenim kao glazbenike i kao osobe. Obojica su zaposleni na puno drugih projekata, i to s razlogom. A imaju i svoje autorske projekte. Kreativci - samo takvi.

Na puno smo načina jako različiti, od karaktera do prehrane, no u ovom slučaju, da se internacionalno izrazim - it works! Za program Čajkovskog znali smo da želimo violinu, i tako nam se kao gost pridružio Marko First, koji je toliko genijalan da smo ga prisvojili u bend.

Život piše romane, pa je ''sličnu sudbinu'' doživio i Luka Žužić. Na autorskom albumu Waking up, gost nam je bio naš renomirani gitarist i prijatelj Mario Igrec, s kojim smo također koncertno izvodili taj program. More Love Ensemble je kolektiv koji raste, širi se i mijenja. S novim albumom i zvukom ispred nas, s ovakvom postavom, jako me zanima kakvo poglavlje nam sprema ova priča.

Magistrica ste ekonomije a i bavite se organizacijom kulturnih događanja. Koliko je ta vrsta organiziranosti i svestranosti bitna za današnjeg glazbenika?

Za sanjarku i idealisticu poput mene - esencijalna. Pregazila bi me realnost da nisam prošla i tu školu. Općenito, za samostalne umjetnike, svestranost je jedini način. Vjerujem da je tako bilo oduvijek, no ubrzano vrijeme u kojem živimo danas - internet, tehnologija, bezbrojne mogućnosti, nedostatak adekvatnih menadžera u kulturi - sve je potenciralo tu potrebu. Glavni partneri u poslovnom dijelu priče su vam smartphone i laptop. Sebi ste menadžer, booker, promoter, računovođa, stilist, producent i sve ostalo po potrebi. Renomirane glazbene škole poput bostonskog Berklee College of Music, imaju kolegije poput glazbenog menadžmenta.

Prvo sam žalila što sam neko vrijeme napravila devijaciju od glazbe i, nakon glazbene i plesne škole, studirala menadžment. No sada sam izuzetno zahvalna. Vratila sam se u glazbu raznim doškolovanjima, a od organizacije mi je ostao samo moj ljubimac, Last Minute Open Jazz Festival u Balama koji organiziram zajedno sa Tomislavom Lovrom Pavlekom. Sve ostalo je vezano samo uz moju glazbu i razne glazbene suradnje.