Ostalo / Kolumne

Sedmi pečat

Nije svaka šutnja zlato

Nije svaka šutnja zlato

Godina je 1958. Nijemci su u potpunosti okrenuti ka budućnosti i rat je za njih gotova stvar. No, što je s onima koji nikad nisu platili za počinjene zločine?

Braća Coen ponovno (op.a."Hail, Caesar!") u kinima? Hmmm... da, al' ne i u našem (barem ne za sad). Izgleda kako ćemo se ponovno morati strpiti. Umjesto zabave (ne računajući posljednju komediju Willa Farrella, "Daddy's Home") ovaj tjedan smo premijerno dočekali hvaljenu njemačku dramu koju nipošto ne biste trebali propustiti. Prije negoli započnem nabrajati razloge, krenimo s onim: -O čemu se tu radi?-

Godina je 1958. Nijemci su u potpunosti okrenuti ka budućnosti i rat je za njih gotova stvar. No, što je s onima koji nikad nisu platili za počinjene zločine?

Im Labyrinth des Schweigens (2014)

 

 

Režija: Giulio Ricciarelli

Uloge: Alexander Fehling, André Szymanski, Friederike Becht, Johannes Krisch, Gert Voss...

Žanr: Drama, povijesni

Trajanje: 122 min

Nekadašnji nacistički krvoloci sad normalno koračaju ulicama, bezbrižno radeći posve normalne poslove i baš nitko ne mari za to? Prolazeći uz dvorište jedne Frankfurtske škole, Simon (J. Krisch) zastane u čudu. Zar je moguće da njegov nekadašnji tamničar iz logora u Auschwitzu sad neometano radi kao učitelj?  

Simon u šoku i nevjerici vijest saopći svojem prijatelju, novinaru Thomasu Gnielki (A. Szymanski) koji se odmah uputi u državno tužiteljstvo. Nažalost, odvjetnici tu informaciju prihvate s podsmijehom, uvjeravajući ga kako su logori obična izmišljotina i dio ratne propagande. Njihovo mišljenje ne dijeli i mladi, nadobudni, al' pravični tužitelj Johann Radmann (A.Fehling) koji se zainteresira za slučaj. Otkrivši određene informacije o zloglasnom učitelju, Johann se obrati generalnom tužitelju, Fritzu Baueru (G.Voss) koji mu pruži potpunu podršku u istrazi, a kasnije ga imenuje i glavnim tužiteljem za proces nad zločinima počinjenim u Auschwitzu. Sa svakim novim svjedočanstvom preživjelih zarobljenika, kod Johanna raste opsesija za hvatanjem počinitelja, i to prvenstveno Josefom Mengeleom... 

 

Zašto su filmaši i dan-danas opsjednuti s ovakvom tematikom? Mislim da za ovo pitanje postoji samo jedan logičan odgovor. Da se nikad ne zaboravi!

Znaaaam, vidjeli smo slične ispovijesti i događaje vezane uz holokaust i njegove žrtve već na desetke puta, no mislite li da je uistinu dosta toga? Mislite li da su ove nove (a bogme i stare) generacije naučile lekciju?

Daaaaa, svi su šokirani i potreseni. Moš' misliti. Zato nam naša ponosna i muuudra mladost i dalje na glavu bez imalo kompleksa nabija ustaške kape, urliče kojekave koračnice i Bog te pitaj koje sramotne piz*arije na koncertima, utakmicama, a bogme i paradama po glavnom gradu. Krasno, baš krasno. Samo da nam je dizati ograde i žice, grlato uzvikivati, UBIJ ovog i onog, i sve to na kraju zaliti dobrom količinom alkohola. I onda me ponovno upitajte dal' nam još uvijek trebaju ovakvi filmovi? 

Nijemci možda i nisu živući pojam dobrote, morala ili pravde, no svjesni su (barem većina njih) svojih nedjela i grijeha prošlosti i spremni su to reći. Ako se ne priča o tome, onda se nije ni desilo? Aaaa ne, neće moći. Redatelj Giulio Ricciarelli je s ovim filmom odlučio prekinuti šutnju jednom za svagda. Duuugo nakon rata, Nijemci su tvrdoglavo odbijali vjerovati u priče o konclogorima i kojekakvim zlodjelima koja je njihova vojska činila. Ponos ih je zaslijepio i bilo je lako pasti pod utjecaj snažne propagande, a kad toliko držiš oči, uši i usta začepljene, onda na kraju niti ne dozvoljavaš istini da izađe na vidjelo.

Simbol nove i bolje Njemačke, ovdje je manifestiran u liku mladog tužitelja Johanna Radmanna. Nešto vam paru dušu dok ga gledate kako se nemoćno bori s institucijama i ljudima zatupljenima neopravdanim osjećajem ponosa. Da bi stvar bila još i gora, sa svakim novim otkrićem, u njemu raste osjećaj mržnje, a bol mu proždire dušu. Zar je moguće da se svi oko njega prave blesavi i mutavi? Zar je moguće da njegovi dojučerašnji ponosni sugrađani ne vide ništa loše u onom što su činili? Da, moguće je. A znate što?

Sve se više bojim da se prošlost ponavlja. Za nas, 'velike Hrvatine' nema brige. Mi smo mentalno ionako ostali zaglavljeni u limbu '41-e. Naši veeeliki i muuudri političari i nakon 25 godina još uvijek predbacuju jedan drugome one stare o ustašama i partizanima dok nas paralelno potkradaju i izgladnjuju. Nema nama neke velike pomoći, ionako smo dobili ono što smo tražili. 

No, ponovnom lupetam o koječemu. Vratimo se samom filmu. "Im Labyrinth des Schweigens" iliti "Labirint laži"se trebao desiti, kad tad. Nisu sve priče ispričane i to ne smijemo nikako zaboraviti. Barem toliko dugujemo svoj toj ubijenoj djeci i ženama, svim tim žrtvama bolesnih umova i ideala. Ne smiju više postojati opravdanja poput: -Pa on je bio samo vojnik koji je izvršavao zapovijed.- Fuck that shit! Nažalost, kod ovakvih filmova, nagrade puno znače jer one im služe kao najzvučnija reklama. Nijemci su ga, naravno, postavili kao svojeg kandidata za prokletog Oscara, no... ovo je godina Saula (op.a.mađarski kandidat za Oscara "Son of Saul" koji se također dotiče teme holokausta) i pažnja publike je usmjerena isključivo u njegovom pravcu.

Nema veze. Bitni su i jedan i drugi. Treba ih pogledati sve i biti onako, pošteno potresen i dirnut. To je jedini pravi način.

Hoće li lekcija biti naučena? Recite vi meni. 


Dodavanje novih komentara je onemogućeno.