Ostalo / Kolumne

Sedmi pečat

Ispod šminke krije se samo čovjek

Ispod šminke krije se samo čovjek

Čim se priviknete na Pennov bizaran izgled, lako ćete utoniti u taj uvrnuti svijet gdje se ne razaznaje razlika između zvijezde i običnog čovjeka

Preostalo je sasvim malo vremena prije nego što će naša kina zatrpati pusti blockbusteri koji će se nametati u borbi za svaki miliončić dok će većina lakovjerne publike očarana novim tehnološkim dostignućima trčkarati po karte, ne primjećujući da su priča i gluma ostali samo izgovor za preskupe igrarije.

Srećom, svako malo se pojavi neki mali film koji nas oduševi u skoro pa svim segmentima, a jedan od takvih je odnedavno stanovnik na majci svih mreža. 

This Must Be The Place (2011)

Režija: Paolo Sorrentino

Uloge: Sean Penn, Frances McDormand, Judd Hirsch, Eve Hewson, Kerry Condon; Harry Dean Stanton, David Byrne...

Žanr: Drama, komedija
118 min.

Uz iskrene sumnje da će ikad ugledati veliki ekran naših kina, dajte si malo truda pa ga pronađite. Ovaj tjedan potpunu pažnju posvećujemo posljednjoj filmskoj akviziciji glumačkog kameleona Seana Penna.  

Cheyenne (S. Penn) je umirovljeni rocker koji se povukao na imanje u blizini Dublina gdje pokušava pronaći načine kako da pobjegne dosadi. Unatoč vedrini i podršci koju mu pruža supruga Jane (F. McDormand), Cheyenne sve više tone u depresiju.

Nakon telefonskog poziva u kojem dozna da mu otac umire Cheyenne se uputi u New York kako bi oca ispratio na posljednji počinak, no putujući predugo u tome ne uspije. U razgovoru sa rodbinom Cheyenne dozna da mu je otac veći dio života proveo pokušavajući pronaći nacističkog čuvara koji ga je ponižavao tijekom boravka u Auschwitzu. Želeći provesti očevu želju, Cheyenne se obrati poznatu lovcu na naciste Mordecaiu Midleru (J. Hirch) koji ga glatko odbije iz razloga što je spomenuti čuvar tek sitna riba. Cheyenne odluči sam krenuti u potragu što ga skoro odvede ka nekim nezamislivim putevima i odgovorima....   

Čim sam ugledao prve fotografije sa snimanja filma prije nekih gotovo godinu i po, prvo mi je kroz glavu prošlo pitanje 'Koji k.... taj Sean Penn sad izvodi?'. Fotografija koja ga je prikazala u ne baš blistavom izdanju sa šminkom i raščupanom crnom kosom djelovala je kao neko nevješto maskiranje u primjerice transvestita koji ide na maškare. Naravno, dobro vam je poznat izgled frontmana kultnih 'The Curea' Roberta Smitha koji je uvelike utjecao na Pennov lik Cheyennea, dok je s druge strane inpiracija za usporen i mumljav govor te kretanje brzine kornjače evidentno pokupljena od drogama izgriženog Ozziea Osbournea.

2008.-e Sean Penn je bio predsjedavajući član žirija festivala u Cannesu koji je ugledavši tad nominirani, a kasnije i nagrađeni film 'Il Divo: La spettacolare vita di Giulio Andreotti' izrazio redatelju filma Paolu Sorrentinu želju za skorom suradnjom, na što je ovaj s oduševljenjem pristao, te se uz pomoć Umberta Contarella uhvatio pisanja scenarija o ostarjeloj rock zvijezdi koja kreće na putovanje svog života.

S novcem prikupljenim iz raznoraznih europskih fondova i filmskih kompanija, 2010.-e je započelo snimanje koje se proteglo od Dublina pa sve do New Yorka, Michigana i New Mexica. Mada bi većina redatelja priču o ocvaloj rock zvijezdi odveli u nekim nadasve predvidljivim smjerovima, Sorrentino je svog lijenog i usporenog antijunaka pretvorio u atipičnog lovca na naciste koji unatoč svom tupom izgledu svako malo izbaci neku briljantnu repliku koje bi se posramili i najveći filozofi.

Uz dužno poštovanje prema svojim glazbenim idolima poput spomenutog Roberta Smitha, Siouxsie And The Banshees (inspiracija za ime Cheyennea i njegov band Fellows) ili genijalnom 'luđaku' Davidu Byrneu (u filmu glumi samog sebe), Sorrentino je u film ubacio i priču o holokaustu, srednjovječnoj krizi, lovu na naciste, udovicama veterana rata na Bliskom Istoku te cijelu galeriju likova koji bi napunili najmanje 5 filmova.

Osobno sam uz već standardno izvanrednu glumu Seana Penna kao i ostatka fantastično odabranog castinga oduševljen činjenicom da je upravo talijanski redatelj zaslužan za jedan od ponajboljih američkih filmova ceste u posljednjih 10-ak godina.

Ne pamtim kad sam zadnji put pogledao film čijih se fantastičnih dijaloga i replika svako malo prisjetim i koje mi automatski izmame osmijeh na lice kao što je to slučaj sa ovim biserom od filma.

Čim se priviknete na Pennov bizaran izgled, lako ćete utoniti u taj uvrnuti svijet gdje se ne razaznaje razlika između zvijezde i običnog čovjeka.


Dodavanje novih komentara je onemogućeno.