Još će me prozvati posvudušom kada se gotovo svaka moja kolumna počela doticati raznoraznih događanja u Zadru. A što će čovjek drugo u ovo jesensko-zimsko vrijeme, nego čekati da se nešto dogoditi i onda zujati o tome. Eto zanimacije za čitav tjedan!

Ma, ovaj me put nije ni inspirirao sam događaj koliko prašina oko tog događaja. Glupo je i pogađati o čemu se radi. Karlovačko turneja nije dala spavati mnogim dušebrižnicima već mjesecima, a ja sam tako rado otišla. I ne, ne zbog Žene Majke Kraljice već zbog jednog gospodina srpske nacionalnosti, a porijeklom iz Bjelovara. Mislim to je bilo važno spomenuti, jer i dalje je važno «oklen si i čij' si».

Ta me parada starog rocka i kiča samo podsjetila na stanje u ovoj državi, u ovom gradu, u ovom selu, u ovoj ulici...

Došla sam na koncert i osjetila sram. Nije to bio sram zbog prisustva, nimalo. Sram zbog prazne dvorane, zbog djece koja su s mamine cice odmah prešla na boce pive, zbog toga što jedna pevaljka postane zvijezda večeri usprkos izvanrednom nastupu čovjeka koji je na sceni gotovo onoliko koliko ona ima godina...

Daleko je ovo od rasprave o muzici ako je već netko digao nos na ove rečenice. Znam ja dobro i Jelenine hitove (nije to ništa sporno), ali me sram nakon nastupa i odlične svirke Bajage i Instruktora zadovoljiti se i padati u trans s Jelenom. Nekako nisko i na potpuno različitim nivoima. Spojiti nespojivo? Pa i dalje nemoguće.

I u cijelom tom vrtlogu emocija koje su tu večer prolazile kroz mene, zapitala sam se kakvi smo mi to ljudi i koliko smo se makli iz naših mentalnih i stvarnih sela?

Bitno je bojkotirati i protestirati za tako glupe stvari poput koncerta, a gdje smo se skupljali kad su bili prosvjedi i kada se pokušalo boriti za nešto konkretnije i bitnije? Za naša radna mjesta, bolje školstvo, bolje sutra? Ma ja dajem ruku u vatru da bi pola tih protusrpskih govornika našli u Lampašima. A kako smo samo to dozvolili?

Još uvijek se dijelimo na Ustaše, Četnike i eventualno komunjare ili Partizane, kako vam draže. Jednostavno, jedno od to troje morate biti. Ma žalosno. Ajde još mogu shvatiti stare. Oni su većinom poluškolovani i odrasli sa nekim potpuno iskrivljenim povijesnim činjenicama, ali mi mladi da se kunemo u ustaštvo ili komunizam? Daleko je to od ideala, zdravog razuma i kvocijenta inteligencije prosječnog čovjeka.

I moje je selo bilo spaljeno u ratu, i kuća moje bake je uništena, ali nositi toliku mržnju u sebi prema nekome tko pjeva? Nije nimalo kršćanski, a i tko pjeva zlo ne misli. Šalu na stranu, ali ja Bajagu nisam vidjela s puškom u ruci.

Važno je ne zaboraviti, slažem se. Zločini koji su se dogodili samo nekoliko kilometara od Zadra, u Škabrnji ne trebaju biti zaboravljeni i važno je shvatiti koliko se krvi prolilo za ovu Našu Domovinu.

Ali nije više bitan Bajaga, i niti jedan drugi Srbin, Četnik ili kako ga god već želite nazvati. Oni više nisu prijetnja. Neki su kažnjeni, neki nisu ali svih će valjda dočekati Sveti Petar pa ćemo vidjeti tko će na koju stranu. Kako kažu da je čovjek čovjeku vuk, tako smo mi Hrvati to postali ne samo drugima, nego i sami sebi. Treba malo razmisliti o agresorima unutar nas kojih je bilo i 91', a sada još i više.

Žao mi je samo što na kraju koncerta Bajaga nije završio s onom, kako ono kaže: "Pada pada pada pada.
Šta to pada? Pada vlada.
Već su mnoge pale vlasti
pa ćeš i ti dragi pasti..." Bilo bi to sasvim u skladu s političkim događanjima toga dana, iako treba još mnogo mnogo korumpiranih i masnih glava pasti.