Ostalo / Kolumne

Ljubičasta minuta

Jasene? Što kažeš?

Jasene? Što kažeš?

Pisci u Hrvatskoj najveći su umjetnici – u preživljavanju

Pita li vas netko: Čime se baviš, a vi kažete: pisanjem, sljedeće pitanje bit će samo mala nadopuna prethodnog, odnosno: Ne, mislim, čime se STVARNO baviš?

Pisanje, odnosno pisanje kao poziv od kojega se može živjeti, realno je samo za malobrojne u Hrvatskoj, a za sve ostale na neki je način hobi, nešto poput goblena, skupljanja poštanskih markica, izrade herbarija.

Kako to?

Nisu li vremena dok se pisalo perom i umiralo od tuberkuloze odavno iza nas?

Kada danas kažete Pisac ili Spisateljica, zamišljate li boležljivu, blijedu osobu koju se ne može vidjeti bez knjige i notesa, koja sanjivo zuri u oblake, i primjećuje njihove čudesne oblike? Kako to da se i danas riječi gladan i Pisac vrlo lako mogu povezati, naravno, ne toliko u doslovnom, već simboličnom smislu?

Kako to da nas je Vesna Parun, legendarna autorica, napustila u teškoj financijskoj krizi..?

Činjenica jest: u Hrvatskoj ima mnogo onih koji su jednom, na tko zna kakav način, objavili knjigu i počeli se nazivati Piscima, ali od pisanja ne žive, a ako imaju sreće, njihov 'pravi posao', ono čime se STVARNO bave, povezano je s pisanjem, knjigama, izdavaštvom.

'Pisci imaju lošiji ugled od prodavača cipela' (Miljenko Jergović)

Bavite li se pisanjem, ili ste jednostavno rečeno - informirani, zasigurno ste već čuli za inicijativu poznatu kao 'Pravo na profesiju'. Riječ je o 'projektu' koji je potencirao Robert Perišić, i na svojevrstan način pokrenuo pospane spisateljske struje diljem Hrvatske. Jer sada svi imaju svoje mišljenje o tome trebamo li govoriti o profesiji pisca, kada već možemo govoriti o profesiji glumaca, plesača i svih ostalih koji se bave o lijepom, o dragom, o slatkom i manje-više slobodnom Umjetnošću.

Pisci u Hrvatskoj najveći su umjetnici - u preživljavanju.

Perišić podsjeća na to kako je umjetnost u svojim različitim realizacijama u Lijepoj našoj subvencionirana, no iz tog su sustava pisci jednostavno - isključeni.

Sve potpore koje se i nude u svijetu književnosti, ubiru izdavači, a pisac je 'osuđen' na mizeran i nerijetko zakašnjeli postotak.

U proračunu kulture postoji zanimljiva stavka, a ona se odnosi na to da pisac tek svaku prijestupnu godinu može aplicirati na ionako mali fond.

Što učiniti? Boriti se za svoja prava putem sindikata? Koliko bi to imalo efekta, kada se nailazi na, kako to naziva Perišić - logiku funkcioniranja izdavača-privatnika koja ide po principu da izdavač s viškom barata za svoje potrebe, kao s profitom. U transferu subvencije prema piscu, izdavač ne bi trebao sudjelovati, tvrdi Perišić.

Je li konačno došlo vrijeme i da Pisci dignu svoj glas? Da Društvo hrvatskih književnika i Hrvatsko društvo pisaca stane u isti red?

Ideja o posebnom fondu na koji bi aplicirali pisci, koji bi vrednovali buduće knjige i prošlogodišnje uspješnice, ne čini se lošom. Jer sve je bolje od sadašnje situacije, u kojoj pravo na profesiju, kako se čini, imaju direktori, urednici, lektori, korektori, ilustratori, nakladnici, tiskari, distributeri, knjižari, prijevoznici, dostavljači, poreznici, knjižničari, profesori, recenzenti... Radi se o svega dvije tisućine kulturnog proračuna.

Jasene?

Što kažeš?


Dodavanje novih komentara je onemogućeno.