Prije nekoliko dana vozim kući prijatelja svojim automobilom. I on ti meni, (a baš je „naša crkvu za Boga molit“) - Ti si rijetka samohrana majka u Zadru koju bi svi muškarci htjeli.

Lijepo sam ga dovela, ide meni s dječjim razmišljanjem. Treba ga tolerirati. � �

I razmišljam. Nisam rijetka samohrana majka, nego se hrabro nosim sa svim različitostima koje posjedujem, a i jer imam roditelje koji su mi napravili temelj i uvjet da se mogu baviti sa sobom i da ne moram trpiti nikog u životu da bi mi bilo dobro.

Sve manje trpim zatvorene umove. Imam prijatelje koji odgajaju sami djecu, peru, pišu domaći, čiste… Da mi se danas udaje, udala bi se za takve. Kakav je to sklop u glavi ljudi koji će suditi ili optuživati ljude koji imaju, ni više ni manje nego djecu?

Od mene je moje dijete napravilo 150 puta kvalitetniju curu, nastavnika, ženu… Samohrani očevi koje poznajem su nešto što svaka žena može poželjeti. I tako će opet narod govoriti o nama koji svoje živote ne skrivamo.

Pod tapet će se i dalje gurat velike katolkinje i katolici koji varaju svoje gore polovice, odjeli za pobačaje kojih se dnevno napravi dvadesetak, što zato jer nemaju hrabrost nastaviti naprijed uz dijete, što zato jer je otac netko drugi, a ne onaj s kim živi. Ali živi „normalno“, bitno je da smo „normalni“.

Samohrane majke nisu htjele biti samohrane kad su se odlučile rađati svoju djecu. I to su majke lavice. To su majke od kojih žene i muškarci mogu naučiti da žene i te kako mogu imati m*da.

Jer hrabrost je vrlina najsnažnijih. Lakše je živjeti da netko drugi brine o tebi.  Špica je jako bitna. Možda nas i slikaju, da smo u trendu. Da smo pod okvirima. Kavica, subota, ogovaranja, traženje sponzorstva…

Ja sam kupila sebi jutros odjeću u Lidla, jer ne želim praviti od sebe budalu i plaću potrošiti na cipele i hlače. Tako sam sretna radi toga. Pamuk ko i svi pamuci, a i kvalitetniji. U četvrtak je nova akcija, šaljem link prijateljicama jer se veselim da svi prođemo jeftinije… 

Imam dijete i poštene račune. Svugdje. I sa svakim. Pišem jer mi se piše. Trčim i planinarim jer mi je to špica. Podržavam drugačije jer znam što je biti drugačiji. Oni su najčešće opasnost, u obitelji, u malenim sredinama, među ljudima koji su „ograničeni“.

Daleko ćemo dogurati, dok još uvijek imamo predrasudu jer netko ima prezime koje se ne uklapa u sklop „vjera, ljubav i domovina“, netko ide na yogu, netko je sastavljen, netko rastavljen…

I ja mogu „držati teoriju“ kako je voziti kamion i traktor, a nisam nikad pokušala. Tko sam da donosim zaključak o životu nekog drugog? Svatko od nas danas je ovakav zbog onog što je morao proći prije.

Umjesto da jedni druge podržavamo, da svatko od nas može biti ono što je u okolini u kojoj se nalazi, iz nas će pričati nečije tuđe gluparije. A sve to može sutra dočekati moje dijete ili tvoje dijete. Mene a možda i tebe.