Sve češće jednostavno ostavljam. Ne borim se nego ostavljam. Ostavljam mjesta, odnose, ljude, prošlost... Shvaćam da nam je tako svima bolje. Ostavljati jer nemaš mu*a, znači da nisam pokušala, ali postoji ona granica gdje si dao i kosti i krv i gdje je najmudrije ne promijeniti onog kraj sebe, nego sebe.

Naučila sam da jedino ja znam što trebam i naučila sam da staviti to prije nego nešto drugo među najbitnije ne znači biti egoist i sebičnjak. Jer popiju ti ljudi, popiju te veze, popije to vječito „moram to i to“. Što moramo?  Moramo danas živjeti, a živjeti znači i danas se izražavati i biti svoji.

I zato iako sam „književnik i emotivac“, „nemoj filozofirati, nemoj biti emotivna“, ja svoje kažem, ostavim priliku za dobar i onaj manje dobar rezultat i ako nema više što tu rasti. Gdje piše da ne mogu ostaviti?

Mučimo se. Mi žene često naslijedimo ulogu spasiteljice. Pa se brinemo jel žedan, jel gladan. Jesmo namirile širu obitelj, jesu li članovi uže i šire porodice zbrinuti i dobro. Što će reći njegova sestra/mama/prijatelji, što će reći naš tata/mama/direktor/kolege?

Hoće li posao napredovat? Jel' sve doma u sjaju, gdje su neplaćeni i plaćeni računi, jesu djeca psihički i fizički savršeno? Jer to sve trebamo baš tako? Tko je vidio da si danas poklonimo dva sata za sebe. Ili da nekog ostavimo. Ili da iz nečeg izađemo. Pa stat će zemaljska kugla.

Ponekad treba reći ne da dođe ono što nam treba

Ja sam bila hrabra. Jer je u meni jača bila želja za slobodom od moranja. I iako mi je žao, shvaćam da je za mene bolje da izađem. Ali tu se spetljamo. Treba moći biti neovisan i samostalan. Ponekad leći sam u krevet sa svim svojim boljkama zahtijeva hrabrost. Ponekad napustiti stvari, odnose i poslove u kojima se ne osjećaš da im pripadaš izaziva egzistencijalan strah. Što će biti sa mnom?

Ponekad odskočiti iz društva koje od tebe očekuje ono što nisi zahtijeva da ćeš biti nepriznat. Ponekad vlastitoj obitelji reći da si prvi sebi izaziva konflikt.  Ali još sam jednu stvar naučila, svaka promjena sa sobom donosi pomicanje obrazaca. Tresu se odnosi, buni se ono što treba odbaciti, nismo u komfor zoni. Tu igra vjera i strpljivost, da će sve biti u redu. Ali mi blokiramo jer se bojimo i kako ćemo danas preživjeti, kamoli sutra ili za dva mjeseca.

Znate, na kraju, oni će se svi snaći. A hoćemo li mi ikad više moći pronaći sami sebe? Što će reći društvo postavimo li se za sebe? Naravno da ćemo izazivati u drugima ono što sami sa sobom nisu riješili. Obožavam kad me nazovu raspuštenicom oni kojima biti svoja znači biti raspuštenica, to ne govori o meni. I to sam naučila.

Nije bitno što mi se kaže, nego tko to kaže. Vrlo često i u životu i u poslu, ljudi koji vode brigu o tuđim problemima jer se sa svojima nemaju hrabrost suočiti nisu baš netko kome treba dati svoj fokus.

Jer znate, unatoč njima svi moramo platiti vodu i struju ovaj mjesec, pa se nekako učim da ih sažalim. Jedva mi bude dovoljno 24 sata da riješim što trebam, još da drugom stavljam soli na ranu, i da hoću, ne bih stigla. Jadni su ljudi koji za takve poduhvate imaju želju i vrijeme. 

I njih, i one za što brinem jesu li napiti i siti, naučila sam iza sebe ostaviti, jer moj život ne treba njihove snove, ne treba njihove želje. Treba mene i treba moje. I neću im dati da žive moj život. Ne morate biti u jet set društvu, popularni, poznati niti ne znam kako poslovni i uspješni da svoje želje i svoje snove bez ikakvog problema stavite u svoje ruke.

Jer to je vaša misija i zadatak. Ostavit ću, ponekad to znači i noćas pustiti suzu, ali znam da ću u tom trenutku pronaći svoj iskon. I znam da se neću izdati. A grad, sela, puno brižnih duša, oni će ovako i onako biti nesretni.

Nemojte svoje snove dati radi kratke olujice. Sunce će. Ma sto posto.