Ostalo / Kolumne

motivacijski kantun

Gdje su nestali naši božićni pogledi?

Gdje su nestali naši božićni pogledi?
Filip Brala/PIXSELL

Susret je imenica koja uključuje minimalno dvoje ljudi. Šećem se s Adventom, razgovaram s ljudima ovih dana, te i dalje ne razumijem da je toliko teško otvoriti se.

Svi smo na van lijepi, kao ono neka zabava, ekipa i sl. Ali zidovi, veeelike su zidine podignute oko naših srca.

Razumijem, što si više puta bio povrijeđen možda si ih još deblje podizao.  No, baš ti današnji mediji, današnje „kvazi“ veze, današnji površni izbori poslova koje smo primorani činiti, današnja površna prijateljstva, današnje forme praznih sadržaja dovele su nas do toga da sjaji make up, sjaji garderoba, tehnike i ukrasi kući.

Ali nije li lutka bez karaktera samo predmet? Pitam se gdje su ona prijateljstva kada se otvoreno razgovara bez štita, gdje su ljubavi bez osjećaja da hodaju dva stranca, jer svatko čuva sebe od ikakve povrede. Gdje su oprosti? Majci, ocu, onome što nam je nekad negdje možda nenamjerno napravio „krivu“ štetu?

Pitam se čemu da se smijem na Adventu ako mi je važnije što imam na sebi nego koliko se nasmijem s osobama s kojima sam? Netko je isprao naše umove. Mašina. Tako se osjećam u trenutku kad mi nametnu da je sad groznica darivanja i shoppinga. Jer eto baš sad se mora.

Budi „normalan“. Uđi u mašinu. I živi, za korporacije. Pitam se koliko će ljudi uživati u travi, prozračnosti, gledanju morskog pejzaža, šume… i zahvaliti, gdje su. Koliko će od nas imati hrabrosti za Božić darovati ono unutarnje- lijepe riječi, pozitivnost, oprost.

Koliko će nas napraviti kolač, napisati čestitke, uživati sa svojom obitelji, djecom. Sve više shvaćam da sve što tražim vani ne vodi onom iskonskom. Sve je u nama. Tek tako potpuni možemo uživati svjetovno. Inače, doći će dan kada će nas pojesti površna praznina.

Čovjek se rodio da bi davao, da bi bio kreativan, da bi nešto ostavio. Bojim se da se gubimo u svijetu poremećenih životnih prioriteta. I da se budalama nazivaju ljudi koji žive ispravno. Ljudi koji grade prvo ono što nose u duši.

Zamislite da se u ovo vrijeme bliskošću iscjeljujemo, vatrom podižemo, kolačom veselimo, ali to ne možemo bez susreta. Susreta sa svojom dušom i hrabrosti ugledanja drugoga. Tu ne možemo biti mašine. Nego samo svoji. A biti svoj zahtijeva malo promišljanja, malo preuzimanja života i odgovornosti na samog sebe.

Mislim da je Isus govorio o takvim stvarima, a mi opet slavimo formu, bez tog što znači. Mi smo stvaratelji svog života. Djelima, mislima, aktivnošću… ne vjerujem u sudbinu koja će označiti moje mjesece koji će doći. Ti i ja ćemo svojim izborima odlučiti koliko ćemo zamjerati, koliko dati, koliko oprostiti.

Svi mogu upravljati mojim životom dok to dopustim. Onda dođemo do one rupe. Do one praznine. Gdje je najveće moguće spajanje: sebe i sebe. Na to nas pozivaju ovakve vrste trenutaka.

Da shvatiš da si poseban. Da shvatiš da kad daješ sebe, bez toga da si lutka ili lutak, onakav kakav si, bez zidova da si najbolji. Baš tad.

Uživajte u danima koji dolaze. Ne tuđi. Unikatni.


Reci što misliš!