Ostalo / Kolumne

sedmi pečat

The Post i Phantom Thread: Iz vremena kad su pera bila jača od mača, a haljine tkane magičnim nitima

The Post i Phantom Thread: Iz vremena kad su pera bila jača od mača, a haljine tkane magičnim nitima

U neka, ne tako davna vremena, kad biste među kandidatima za nagradu najblještavijeg sjaja pročitali imena Stevena Spielberga i Paula Thomasa Andersona, stavili biste ruku u vatru kunući se kako će dotični pomesti konkurenciju.

No, vremena su se promijenila, 'Akademijini' glasači su dobili infuziju mladog glasačkog tijela i nagrade posljednjih godina kupe, uvjetno rečeno, mali filmovi 'indie' redatelja i studija. 

Spomenuti velikani Spielberg i P.T. Anderson su još jednom zasluženo zavrijedili nominacije za svoje najnovije filmove, no bojim se kako postoji jako mala mogućnost kako će se na kraju te glamurozne noći s osmijesima na licu vratiti kućama. Nagradama unatoč, oboje su nam ponovno kreirali dva izvanredna filma koje nipošto ne biste smjeli propustiti. Započnimo ovotjednu priču sa Spielbergovim povratkom u prošlost i vremena kad su redci dnevnih novina bili ispisani crnom tintom, a ne žutilom.

1966. vojni analitičar Daniel Ellsberg (M.Rhys) poslan je u Vijetnam kako bi iz prve ruke popratio, a potom i dokumentirao progres američkih vojnih snaga u ratu koji se sve žešće zahuktavao. Ellsbergove analize su bile poražavajuće po američku vojsku, no ministar obrane Robert McNamara (B. Greenwood) i aktualna vlada na čelu s predsjednikom Lyndonom Johnsonom smatrali su kako će se s vremenom stvari okrenuti i kako ta borba neće biti uzaludna. 

Nekih 5 godina kasnije, rat u Vijetnamu i dalje bijesni svom žestinom, desetci tisuća života američkih vojnika su izgubljeni i Ellsbergu je prekipjelo. Kopirao je hrpetinu povjerljivih vojnih dokumenata (tzv. 'Pentagon papers') koji kazuju o upletenosti američke administracije u rat i unutarnju politiku Vijetnama te je iste proslijedio uglednim novinama, 'The New York Timesu'. Nastao je šok i nevjerica.

Kopije tih istih dokumenata dospjele su i u ruke uredništva konkurentskih novina 'The Washington Posta', no prije negoli su uspjeli složiti svoju priču, saznali su kako je predsjednik Nixon promptno zatražio sudsku zabranu daljnjih objava povjerljivih dokumenata. U strahu od gubitka dioničara pa čak i kompletnog gašenja novina, nadzorni odbor 'The Washington Posta' od vlasnice novina Katharine Graham (M. Streep) zatražio je suzdržanost od objave spornih dokumenata.

The Post (2017)

Režija: Steven Spielberg

Uloge: Meryl Streep, Tom Hanks, Sarah Paulson, Bob Odenkirk, Tracy Letts, Bradley Whitford, Bruce Greenwood, Matthew Rhys, Alison Brie, Carrie Coon..

Žanr: Drama, biografski

Trajanje: 116 min.

Glavni urednik Ben Bradlee (T.Hanks) pak smatra kako moraju nastaviti s objavljivanjem istine pa makar zbog toga na kraju svi završili u zatvoru. Konačnu odluku može donijeti jedino Katharine Graham…

Još samo jedna licemjerna holivudska priča o 'furanju' pojma demokracije, slobode medija i pravičnosti? Ne. Spielbergu možemo spočitavati štošta po pitanju patetike i licemjerja, no ovdje to nije slučaj. Kad je angažiran i kad mu je stalo učiniti ozbiljan film koji nešto znači, Spielberg je izuzetno moćan i uvjerljiv. Mnogi će se pitati što za njih u godini 2018. znači film o događajima iz moderne povijesti S.A.D.-a koji su se zbili prije 40 i kusur godina, no mišljenja sam kako je ova priča itekako potrebna i na određeni način posve univerzalna i aktualna.

Ne treba uz pusto filozofiranje pojašnjavati kako smo postali nijemi svjedoci sramotnog i strmoglavog poniranja suvremenog novinarstva u vode žutila, senzacionalizma i lažnih vijesti, a za to su (uglavnom) odgovorne političke struje koje iz sjene upravljaju medijima. Sloboda govora, otkrivanje skandaloznih afera i nebrojene druge teme značajne za progres modernog društva javljaju se tek na kapaljku i to putem izvora sličnih Ellsbergu (Assange, Snowden…). No, na žalost manjeg dijela globalne populacije, u vrijeme kojekakvih Trumpova, Putina, Erdogana i sl. mase i dalje pohlepno gutaju što god im se servira pa makar to isto gadno zaudaralo na obično go*no.

S aferom prikazanom u filmu je otpočela nova era novinarstva bez koje ne bismo nikad saznali istinu o određenim događajima koji su oblikovali sadašnjicu, a Spielberg je poput nekih svojih kolega itekako svjestan da će publika shvatiti zašto je toliko značajan 'tajming' za ovakav film. Stariji gledatelji i filmofili će se prisjetiti klasika ''All the President's Men'' Alana J. Pakule iz  1976. i mogu bez imalo ustručavanja izjaviti kako je Spielbergov ''The Post'' kvalitetom, značajem, a ujedno i kronološkim slijedom događaja legitiman prednastavak spomenutom filmu.

Kao što je to slučaj s većinom uradaka iz njegove izuzetne filmografije, Spielberg nas je još jednom ukrcao u filmski vremeplov i vratio u vremena kad su novine bile štovane kao 'Sveto pismo'. Svaki detalj je prikazan savršeno, ritam je dirigiran perfektno, a 'casting' pogođen 'u sridu'. Tom Hanks još jednom dokazuje kako svoje najbolje role ostvaruje pod dirigentskom palicom starog meštra, dok je Meryl Streep konačno opravdala status jedne od najboljih glumica svih vremena i nakon dugo vremena zasluženo dobila nominaciju.

Ovo je film koji je itekako značajan mlađim generacijama novinara jer ih podsjeća što je u konačnici njihov posao i na što bi trebali biti spremni kako bi prenijeli običnim građanima riječ istine, dok će filmofili s druge pak strane ponovno uživati u svoj virtuoznosti majstora Spielberga. Eh kad bi barem i danas zahvaljujući medijima pale neke političke kreature bio bi ovo idealan svijet, ali…  

OCJENA: 4.5/5

Drugi ovotjedni naslov i ujedno posljednji od oskarovskih kandidata s kojim ću vas detaljnije upoznati, ne poteže nikakve političke alegorije i ne reflektira sadašnjost. Ne dragi moji, P.T. Anderson nam je kreirao jednu posve drugačiju, bizarnu i napose originalnu ljubavnu priču.

Andersonov film nas vraća u London 50-ih godina gdje prati život i karijeru genijalnog, karizmatičnog i izuzetno uspješnog modnog dizajnera Reynoldsa Woodcocka (D.Day-Lewis). Bespomoćno progonjen smrću voljene majke, Reynolds u obrube svojih haljina ušiva skrivene poruke, a na kraj opsesivno-kompulzivnom ponašanju može mu stati jedino sestra Cyril (L.Manville).

Phantom Thread (2017)

Režija: Paul Thomas Anderson

Uloge: Daniel Day-Lewis, Vicky Krieps, Lesley Manville, Camilla Rutherford, Gina McKee, Brian Gleeson…

Žanr: Drama, romantika

Trajanje: 130 min.

Prodavši još jednu svoju skupu kreaciju, Reynolds se na Cyrilin nagovor odveze na selo kako bi se malo odmorio, a tamo u lokalnom restoranu upozna konobaricu Almu (V.Krieps).

Reynolds je nakon simpatičnog razgovora pozove na večeru i korak po korak, Alma mu postane muza i ljubavni interes. No, kako vrijeme odmiče, Almina prisutnost započne smetati Reynoldsa u njegovu opsesivnom radu i ona mora pronaći način kako da ostane važna karika u njegovom životu…

Jako čudan film! Vrtim si još te usporene sličici u glavi i ne mogu se nikako oteti dojmu kako je P. T. Anderson kreirao nešto posve posebno. Likovi i ideja vam se polako uvlače pod kožu, izazivaju nelagodu ali vas ujedno i neobjašnjivo privlače i intrigiraju. Ritam je spor, brojne situacije i dijalozi graniče s bizarnošću, nelagodom i apsurdom, a opet, sve je nekako neshvatljivo privlačno.

U određenim segmentima, možemo povući paralele Andersonova filma s ''Rebeccom'' starog majstora napetosti Hitchcocka. Naime, ukoliko se sjećate, tamo također imamo mladu i naivnu djevojku privučenu magnetičnom pojavom starijeg muškarca, no dok ona njega podsjeća na preminulu suprugu, u Andersonovom filmu Reynolds u Almi pronalazi svoju novu muzu i kreativnost koju mu je za života pružala majka. Tu dakako, prestaju sve sličnosti između dva naslova.

''Phantom Thread'' za razliku od spomenute ''Rebecce'' nije obavijen velom tajni i misterija, već neizdržljivom tenzijom koja vas neprekidno drži na rubu. Počinje ova priča nekim svojim romantičnim, zavodljivim stilom ali ne prođe dugo, a da se ne zapitate kamo nas vodi? Siguran sam kako postoje mnogi koji neće moći podnijeti tromi ritam i čudnu atmosferu ove neobične ljubavne priče, ali s druge strane, mislim da će brojni filmofili na kraju biti očarani idejom i realizacijom. 

Kako voljeti umjetnika koji cijelo svoje biće posvećuje radu i kako ponovno pridobiti njegovu izgubljenu naklonost? Odgovori se dakako kriju u samom filmu i ja vam ih neću otkriti, ali ću vam zato reći kako je ovo jedan uistinu poseban film obilježen vrhunskom glumom (premda su vrlo mali izgledi kako će Daniel Day-Lewis pored favoriziranog Oldmana doma odnijeti svoj četvrti kipić), prekrasnom glazbenom podlogom Jonnya Greenwooda (inače gitarista proslavljenog benda 'Radiohead'), izvanrednom kostimografijom (tu bi lako mogli dobiti kipić) i virtuoznom režijom majstora Andersona.  

OCJENA: 5/5

I to bi bilo to što se tiče ovog iscrpnog predstavljanja oskarovskih kandidata. Za brojne naslove (posebice iz žanra dokumentarnog filma) nažalost nismo imali dovoljno vremena i prostora, no mislim kako sam vas upoznao s manje-više najznačajnijim filmovima koji konkuriraju za nagradu i kako ste uživali u gledanju istih. Kako se u kinima već vrte brojni zanimljivi noviteti, valja ovu priču privesti kraju i idući mjesec započeti s nekim od premijernih naslova. Hoće li to biti osvrt na aktualni superherojski 'blockbuster' ''Black Panther'', najnoviji film Romana Polanskog ili nešto sasvim treće, saznat ćete idući tjedan. 


Reci što misliš!