Ostalo / Kolumne

Zapisi svakodnevice

Kamo s diplomom?

Kamo s diplomom?
Thinkstock.com

Ovih dana pitam se zašto sam uopće studirala. Osjećam se kao da u rukama držim štafetu koju nikome ne mogu predati. Najviše zbog propale nade da ću odmah po završetku pronaći posao. Naglašavam posao jer u mom slučaju pronaći posao u struci polagano postaje nemoguća misija.

 

Tu se otvara veliki vrtlog negativnih misli i frustracija koje proizlaze pogledom na plavu tubu koja skuplja prašinu na najvišoj polici u kojoj se nalazi polutvrdi papir na kojem piše DIPLOMA.

Tijekom svoga studija kada bi ljudi saznali što studiram uputili bi mi pogled blagog zgražanja i rečenicu: „Pa ti nikad nećeš naći posao u struci.“ Naivno i pomalo mladenačko - romantičarski odgovorila bih im: „Nisam zbog posla upisala faks!“ Eh, da je tad bila ova sadašnja pamet.

Sigurno bi ova pamet rekla staroj: „Ženo, neće ti račune platiti čitanje knjiga i razumijevanje onoga što je pisac htio reći.“ Tadašnja pamet nije znala što donosi plava tubica jer je krajnji cilj bio doći do te tubice, a što s njom napraviti nisam se puno zamarala.

Polako privodeći kraju svoj akademski život pojavila se i Ona, koju sam primijetila kod većine svojih prijatelja. Nju ću nazvati egzistencijalna kriza. Taj naziv najbolje opravdava sve ono što nam prolazi kroz glavu kad shvatiš kako ideš na burzu i tko zna kad ćeš se s nje odjaviti.

Osjećaj izgubljenosti, tupila i ravnodušnosti postao je sveprisutan u mom životu sve dok nisam naišla na „sveti gral“ - stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa. Joj, kako bole ove riječi bez zasnivanja radnog odnosa. Svi vi koji ste na stručnom i koji ste ga prošli znate na što mislim.

Stručno osposobljavanje uspije na godinu dana zamagliti osjećaj egzistencijalne krize. No on se vrlo brzo vrati, na kraju tog istog i ulaskom kroz vrata HZZ-a. I tako stojiš u redu, prijaviš se i imaš dogovor za dejt sa svojom savjetnicom. Uz to dolazi i obveza mjesečnog javljanja.

Prilikom toga, najčešće putem e-pošte javila bih svojoj savjetnici nekoliko razloga zbog kojih još uvijek nisam našla posao. Laži i obmane uljepšanje u srdačnu kratku poruku.

Najradije bih joj napisala: „Poštovana gospođo, posao vam je pronaći mi posao. Potrudite se!!!“ Naravno da to nikada neću napraviti, ali evo ovdje mogu to napisati. Priznajem, daje mi osjećaj malene zadovoljštine. I tako nakon stručnog i par mjeseci rada na određeno stigla je i turistička sezona.

Svima nama koji preživljavamo, ljeto daje nadu da proguramo još jednu godinu bez posla. Ruku na srce sve mi je teže postalo da moram razmišljati što do ljeta. Tražim li puno jer se ne želim više brinuti što raditi ovo ljeto.

Osobno imam sreću što u pomaganju svojoj obitelji u turističkoj sezoni mogu zaraditi sebi džeparac za zimu. Ali nisu svi te sreće. Ima svakakvih poslodavaca i svakakvih radnika. Rezultat svega toga je još veća frustriranost mlade generacije akademski obrazovanih građana.

Ljeto se bliži kraju, sezonski poslovi su polako u zimskom snu. I dalje ostajemo tu u potrazi za izvorom života – novcem kojim želimo živjeti. Današnja svakodnevica mi se sastoji od toga da se probudim, skuham kavu i palim računalo i gledam oglase za posao. Kao aktivni tražitelj, moram priznati da sam se umorila. Zašto?

Reći ću vam, prvi razlog je taj što idem na razgovore za posao za koji sam prekvalificirana i gdje već u pogledu poslodavca nazirem oblačić u kojem koluta misao: „Što ću ja s njom?“ Drugi je taj što nosim prijave na natječaj za posao za koji sam kvalificirana i koji smatram svojim životnim pozivom, a već pri samom dolasku vrata su zatvorena.

I sad kao mlada, samostalna osoba onoliko koliko mi trenutne prilike to dozvoljavaju, prolazi pitanje ostati ili otići iz Lijepe Naše. Grozim se od te pomisli, ali nametnula se. Prvi put javila se u kopirnici dok sam printala sve što je potrebno za slanje zamolbe. Sjećam se da je to bilo odmah pri završetku stažiranja.

Tu pokraj mene našao se čovjek koji je očito imao potrebu udijeliti koji savjet, samoinicijativno. Mudri i stariji čovjek mladoj nepoznatoj osobi, s velikim očekivanjem pozitivnog rezultata natječaja, poručio je da ide u Irsku. Nisam ga tražila mišljenje niti me zanimalo, ali uz savjet rekao je još da sigurno ovdje neću pronaći posao. Hvala mu na tome jer je probudio borca u meni, ali i zasadio to tužno pitanje s kojim se danas ponekad susrećem.

Ideja o odlasku došla je zbog toga što se osjećam nemoćno. Ne želim ići, to znam, muka mi je od pomisli da moram otići u drugu državu i tamo tražiti svoju sreću. Problem je što mi moja država u kojoj želim ostati i raditi ne pomaže. Neću sad nikoga kriviti niti prozivati one koji su to uzrokovali, niti braniti, ili pak osuđivati one koji su otišli.

Činjenica je da kroz sve moje pokušaje i ta misao stoji tu, iznad mene. Imam osjećaj da me bocka svako toliko kad mi se neka vrata zatvore. Javi se kad shvatim kako ću ovaj mjesec morati tražiti pomoć svojih roditelja da platim režije. Proganja me kad iz trenutne stvarnosti razmišljam o budućnosti u kojoj trebam riješiti svoje stambeno pitanje.

Mrzim ju svim svojim bićem jer želim ostati i ovdje se ostvariti u svim aspektima svog života. Ona naivna, romantičarka Ivana stanuje još uvijek u meni premda ju često pokoleba frustrirana Ivana s brojnim odbijenicama u rukama.

Jedino što još mogu reći da neću odustati. Ne mogu se vrata toliko puta zatvoriti koliko puta  još na njih mogu pokucati. Ne, ovo nije tekst o nekoj samopomoći. Ovo je jednostavno ono što trenutno osjećam i što znam da moj bliži krug prijatelja u istoj situaciji osjeća.

Za prvi put, sretno svima, a i meni u nadi da će nam se otvoriti nova vrata.

Reci što misliš!