Svi smo okruženi njima. Nalaze se u vašoj bližoj stvarnosti, a da toga niste svjesni. Suvremeni junaci koji se bore za potrebite. Neki su uspjeli svoj rad javno eksponirati samo kako bi osvijestili javnost i potaknuli druge na promjene. Za neke niste još čuli jer su heroji pod okriljem tajnosti.

Bit ću iskrena i reći da me je jako umorila trenutna hrvatska svakodnevica. Kad otvorim internetske portale, bombardiraju me svakakve „loše“ vijesti koje u meni stvaraju zasićenje. Tu i tamo naleti neka dobra priča o dobročinstvu ili pozitivnom primjeru ljudskog ponašanja.

Ona djeluje kao svojevrstan pokazatelj da običan čovjek itekako ovaj svijet mijenja na bolje. Često zaboravimo na njih zbog vijesti vezanih za one koji bi trebali biti naši junaci, a to nisu. Zato sam odlučila izdvojiti neke po mom mišljenju suvremene junake ili superheroje koji se bore za potlačene i potrebite.

Ne želim ih rangirati kao listu, ali krenut ću od aktivista koji pomažu životinjama. Skidam kapu svim volonterima azila diljem Hrvatske i svijeta. Treba imati u sebi veliku dozu humanosti i ljubavi prema životinjama kako bi prebrodio sve prepreke koje se nalaze u brizi za napuštene životinje. Ono s čime se susreću je nedostatak novca, osnovnih higijenskih potrepština, pa čak i skloništa. Ovdje mi se posebno svidio način i pristup rada organizacije odnosno Pokreta Levijatan.

Ovaj Pokret proširio se i kod nas i jako sam sretna radi toga. Na prvi pogled kada vidite fotografije članova, njihov imidž nikada ne biste povezali s ovakvom vrstom humanoga rada. Zbog toga su oni postali najglasniji junaci za prava onih koji se sami za sebe ne mogu izboriti jer ne znaju govoriti. Kada pogledate objave vezane za svakodnevne situacije s kojima se članovi susreću, morate se zapitate koliko je čovjek okrutno biće.

Nisu svi takvi, ali od pojedinaca koji su sposobni toliko zvjerski i okrutno ponašati se prema životinjama, ne očekujte da će biti išta bolji prema bližnjima. Sigurna sam da postoji još puno ovakvih organizacija koje vode istu borbu i nadam se da ćemo u bližoj budućnosti čitati više o njima i postati društvo u kojem neće biti potrebe za pokretom koji štiti one koji bi trebali biti čovjekovi najbolji prijatelji.

Ne tako davno gledala sam reportažu o Ružici srednjoškolki koja želi ići svaki dan u školu, a ne može jer ne smije ući u bus s osnovnoškolcima. Stoga su Ružica i njen brat svaki drugi dan išli u školu. Suze djevojčice pokrenule su društvenu lavinu i napokon se organiziralo osnovno pravo djeteta, a to obrazovanje. U cijeloj priči su me iznenadili učenici koji idu s Ružicom u razred.

Prije nego li je njena priča dospjela u medije, oni su se svaki dan, kad Ružica ne bi mogla doći u školu zbog prijevoza, fotografirali u crnim majicama s natpisom u znaku protesta da se organizira prijevoz. I oni su junaci našeg doba. Mladi ljudi, moglo bi se reći na početku „odraslog“ života, očitali su svim odraslim ljudima koji su zakazali u ovoj priči pravu bukvicu.

Ima ih još takvih i bit će ih uvijek. To je ona prava, pozitivna i lijepa Hrvatska. Ona bi trebala biti naša svakodnevica. Izvukla sam veliku pouku od njih. I nakon toga, mogla bih reći vrlo povezano, pojavila se vijest o statusu jedne profesorice iz Vukovara koja je na društvenim mrežama napisala otvoreno pismo vladajućima. Profesorica je postala heroina svojim učenicima. Izborila se za to da i oni odu na izlet. Najveći problem i nepravda je ta što se diljem naših škola organizira besplatna terenska nastava u Vukovaru.

Učenicima iz Vukovara se nije htjelo izaći u susret i spustiti cijenu prijevoza koji je premašio sve granice budžeta. Ovime pokazali su da u društvu nismo svi jednaki. Junakinja ove priče izborila se da to budu. Za mene je ona primjer pravog profesora koji mora biti superheroj i primjer svojim učenicima. Upravo zato kako bi ih naučio najvažniju lekciju, biti čovjek.

Junaci ovog društva su svi ljudi koji rade za dobrobit zajednice. Neznani volonteri u pučkim kuhinjama, skloništima za izbjeglice, tete Pričopričalice, crveni nosevi svi su oni veliki u očima onoga kome su uljepšali dan. Junaci ste svi vi koji se borite za svoje obitelji. Vi koji na ulici kada vidite ozlijeđenu životinju ne prođete hladno pokraj nje nego ju vodite veterinaru.

Istaknula bih kako volontiranje čini ljude junacima. Bilo kakav oblik volontiranja osvješćuje dobrotu u ljudima. Potiče ih da brane slabije i štiti ih od „zlih“. I njima zahvaljujem jer mi ponekad daju moralnu trisku koja nam je svima potrebna. Ponekad za biti herojem ne treba činiti puno. Iako neće biti objavljeno, vaše dobročinstvo će ostati zapamćeno.

Ne trebaju nam supermoći. Imamo ih u svojim rukama, nogama i glavama. Ako želiš možeš ih koristiti. Sve je na nama. Na običnoj banalnoj situaciji kao što je recikliranje možeš postati herojem planeta Zemlje. Štitiš ju i čuvaš tim postupkom, no i to zaboravljamo.

Opterećeni smo društvenim i globalnim problemima pa zaboravljamo koliko je malo potrebno da bi nam bilo dobro. Zato su tu junaci našeg doba kako bi nas sve potaknuli da i mi to postanemo. Ne trebamo etiketirati pojedince i reći da je dovoljno to što oni rade. Baš to što oni rade treba sve nas općenito potaknuti na pozitivne promjene.

Nekad je i jako malo dovoljno kako bi se svijet spasio.