Ostalo / Kolumne

Zapisi svakodnevice

Kompleksi među nama

Kompleksi među nama
Pexels

Postoji li osoba koja nikada nije sumnjala u sebe? Ima li netko da nikad nije stao pred ogledalo i u jednom trenu u vlastitom odrazu pronašao manu? Vjerojatno se većinska populacija bori s njima. Možda postoji onaj mali postotak ljudi koji nikada nisu osjetili što je to biti iskompleksiran.

 

Kompleksi su bili, a i ostali bolest suvremenog društva. Pitanje stoji, ima li lijeka njima?

Vratimo se na sekundu u najljepše čovjekovo doba. Djetinjstvo. Vrijeme tolike nesputanosti, slobode i čistog užitka. Odrastao čovjek bi se u bilo kojem trenutku vratio samo na pet minuta u to doba. Ono počinje upravo tim osjećajem nesputanosti.

Razvija se u nama onda kada se nalazimo u sigurnom okruženju iz kojeg dopiru velika podrška i KOMPLIMENTI. Te riječi pohvale daju ogroman osjećaj velike vrijednosti. Zaista i takve trebaju i biti.

Sve se polako mijenja onoga trenutka kada izlazimo iz naše komforne zone komplimenata i podrške. Svijet djeteta počinje se ljuljati odlaskom u školu. Više ono nije u centru pozornosti i pohvala, već se tu pokraj njega nalazi dvadesetak djece koja „kradu“ osjećaj potpune vrijednosti. No, to nije problem, dapače u školstvu treba težiti tome da sva djeca budu jednaka.

Sada dolazimo do situacije u kojoj se pojedinac ističe zbog nekog razloga. Možda zato što nosi tu i tu boju, nosi naočale, nosi odjeću ne toliko „poznatih“ marki, ima možda malo drugačiji fizički izgled i još mali milijun sitnica koje djeca te dobi primjećuju. Isticanje te njegove, nazovimo to za potrebe teme, mane potiče najgori oblik stvaranja kompleksa, ruganje.

Svakodnevno izrugivanje, ismijavanje i neshvaćanje duboko ukorjenjuje nesigurnosti. Netko će se s njima boriti tako da će uzvratiti, a netko se brani šutnjom. Ipak ostaje i dalje tu kompleks koji ne odlazi jer se pitaš zašto si baš ti prozvan. Ne znam odgovor ni dan-danas na to pitanje. Primjećujem samo da se sve više priča o temi maltretiranja među djecom koja se pretežito odnosi na fizičko nasilje. Što je izrazito dobro jer nam po tom pitanju treba reforma ponašanja.

Mišljenja sam da se na verbalno nasilje ne reagira kako treba. Mnogi će reći ruke su nam vezane po tom pitanju. Tražiti krivca nema smisla. Očito je da je to sveprisutno i da će 90 % osoba potvrditi kako su nekad u svom životu bili podvrgnuti toj vrsti nasilja.

Nakon borbe s riječima dijete sa svojom poljuljanom vjerom i nestabilnom percepcijom vlastite vrijednosti, odraste. Postaje čovjekom koji i dalje nosi te slabosti i komplekse. Prenosi ih u sve svakodnevne situacije. Većinom se ljudi bore s nesigurnošću u vlastiti izgled. Činjenica je da nitko nije savršen. 

Ne postoji osoba potpuno simetričnog lica, čak nam je kako kažu jedna noga kraća. Zašto onda smatramo da postoji netko ljepši od nas? Svima nam je svojstvena osobna ljepota. Samo ju treba prihvatiti i s njom živjeti. Upravo ti kompleksi vezani za izgled pobuđuju ljubomoru i nezadovoljstvo.

Ključ lijeka za ovaj kompleks leži u prihvaćanju i promjeni izgleda. Barem danas postoje, na svim društvenim mrežama i na internetu, raznorazni treninzi, programi prehrane. Ako i dalje nisi zadovoljan, promijeni i frizuru ili daruj samoga sebe nečim što će promijeniti tvoje mišljenje. Pritom ne mislim na plastične operacije, tko voli nek izvoli, već na kozmetičke tretmane uljepšavanja.

Kompleks nastaje i zbog odjeće. Ponekad se ljudi prosuđuju po tome što nose. Sve su se žene, a sumnjam za muškarce, susrele s pogledom koji ih skenira od glave do pete. Taj pogled pada na besprijekoran izgled, a i na onaj koji mogu nazvati kućnom elegancijom. Nije bitno što nosiš, nego taj osuđivački osjećaj.

On stvara nesigurnost i sumnju u naš izgled. Upravo zato su i nastali lidlići. Za mene nije sramota biti lidlić. Sram me je biti bilo koji drugi osuđivački pogled. Nažalost još uvijek nisu izumili cjepivo za nametnika.

Žarište svih tih nesigurnosti, osjećaja manje vrijednosti i mana na fizičkom izgledu dovodi do velikog niza frustracija. Frustracije koje nositelji prenose na sve oko sebe. Njima stvaraju jedan veliki negativni balon koji će od prenapuhanosti brzo i puknuti.

Ovo sve itekako može biti jako opasno jer čest rezultat budu bolesti anoreksije i bulimije koje su izrazito povezane s njima. U borbi protiv svih negativnih frustracija potpora moraju biti drage osobe. Oni su potvrda velike čovjekove vrijednosti nastale u djetinjstvu i koja je još uvijek tu.

Lijek postoji u svima nama. Netko ga pronađe prije, a netko kasnije. Važno je tražiti ga i ne odustati. Nije isti za svakoga. Nismo svi isti, imamo drukčije osobnosti, poglede na život zato ni ne možemo biti identične kopije. Kopije su nastale posredstvom brzog širenja informacija bespućima interneta. Ali zapamtite to su samo kopije, nisu originali.

U bolesti modernog društva budi original koji će izliječiti kopije od vlastitih kompleksa.

Reci što misliš!