Priča je ovo koja je započeta prije gotovo duga tri desetljeća. Projekt pokrenut iz strasti jednog osebujnog vizionara pretvorio se u neprekidnu noćnu moru koja bi mnoge ubila i pokopala. No, 'ludi genije' Terry Gilliam nije želio potpisati 'kapitulaciju'.

Što se sve događalo u tih tri desetljeća kreativnog i produkcijskog pakla i kakav smo rezultat u konačnici dočekali, pročitajte nakon standardnog kratkog sinopsisa. 

Toby Grisoni (A. Driver) je uspješni reklamni redatelj koji se našao u kreativnoj krizi prilikom svojeg posljednjeg posla. Za najnoviju reklamu je posudio motive iz legendarne priče o Don Quixoteu i Sanchu Panzi, lokaciju snimanja pronašao u izvornoj Španjolskoj, no on i nije osobito entuzijastičan oko svojeg angažmana i nema ideja kako na najbolji način nastaviti sa snimanjem.

Prilikom večere s produkcijskim timom, Toby se od preprodavača piratskih kopija filmova začudo domogne svojeg studentskog filma o Don Quixoteu kojeg je snimio nedaleko od mjesta na kojem upravo rade. Gledajući svoj zaboravljeni film, Toby se prisjeti okolnosti snimanja i seljana koje je angažirao kao glumce.

The Man Who Killed Don Quixote (2018)

Režija: Terry Gilliam

Uloge: Adam Driver, Jonathan Pryce, Stellan Skarsgård, Olga Kurylenko, Joana Ribeiro…

Žanr: Avantura, komedija, drama

Trajanje: 132 min.

Već idućeg dana, on se uputi ka tom istom selu sve se nadajući kako će u dobrom raspoloženju zateći svoje nekadašnje glumce, no umjesto toga sazna kako je njegov tadašnji filmić stvorio teški kaos i da Don Quixote još uvijek živi…

Ili…tako nekako. Doista, teško je u par rečenica opisati radnju filma koji ne mari osobito za linearnim prikazom događaja ili vam pokušava pojednostavniti stvari. Priča je ovo koja je u svojem kaotičnom procesu idejno odlutala od prvih zamisli, ali Gilliam ionako nikad nije bio sinonim za 'normalne' priče i likove.

Mogao bih vam sad ispisati nebrojene retke o prokletstvu ovog projekta, nevoljama koje su se redale jedna za drugom okrutno rasplinjujući Gillamove snove, no najbolje će biti da se u to sami uvjerite gledanjem sad već slavnog dokumentarca ''Lost in La Mancha'' koji je od klasičnog 'making of' priloga postao pravi dokument o produkcijskom paklu i poteškoćama koje mogu uništiti nečiju viziju.

Gillam je dakako nastavio s karijerom, snimio neke posve izuzetne filmove, ali želja nije jenjavala. Don Quixote je ostao zatočen u njegovoj glavi i žudio za slobodom.

Imena potencijalnih glumaca su se redala kao na traci i posljednji Don Quixote je nakon odustajanja Gilliamovog kompanjona 'pajtonovca' Michaela Palina trebao biti veliki John Hurt. Bolest i smrt su nažalost bile brže i uloga je u konačnici dodijeljena čovjeku s kojim je davne 1985. snimio remek-djelo imena ''Brazil''.

Riječ je naravno o Jonathanu Pryceu. Kapa do poda i Hurtu i Rochefortu (dobili su posvetu u odjavi filma), Cleeseu, Conneryu, Duvallu i svima koji su unutar tri desetljeća bili razmatrani za ulogu, ali mislim kako je Pryce ovdje odradio jedan fantastičan posao u kojem bi ga malo koji od spomenutih kolega nadmašio. Sa likom Sancha Panze, odnosno Tobya Grisonija, priča je ipak malo drugačija.

Johnny Depp je i nakon nesretno prekinutog snimanja te 2000. ostao vjeran projektu još gotovo puno jedno desetljeće, no rastom zvjezdanog statusa, potražnja za njegovim glumačkim uslugama je bila sve veća i na kraju je morao zauvijek mahnuti zbogom Gilliamovim 'vjetrenjačama'. U kojekakvim kombinacijama za ulogu su od tada bili brojni drugi glumci da bi je na kraju zgrabio izvanredni Adam Driver. 

Priča se u međuvremenu u potpunosti izmijenila, radnja je prebačena u sadašnjost, Gilliam je u scenarij ubacio brojne autoironične trenutke, goruće aktualne teme poput migracije i terorističke paranoje, a ismijavanja nije bila lišena niti holivudska filmska mašinerija, ruski oligarsi pa na kraju i sam Donald Trump.

Sanjarenja o nekim plemenitim vremenima, simboličnoj borbi s vjetrenjačama i ljubavi ostala su glavna obilježja ove kaotične, rekli bismo, tipične Gilliamovske priče i čovjek se mora nakloniti toj smjelosti i strasti.

Danas se filmovi ovakvih sanjara snimaju na kapaljku (jedan od rijetkih primjera je legendarni Alejandro Jodorowsky) i teško ti je gledati kako grozote poput novog Robina Hooda kao od šale dobiju 100 milijuna dolara budžeta, ali živimo u nekim surovim, reći ću, maloumnim vremenima u kojima se ne cijene umjetnici već instant poluproizvodi za izgubljene naraštaje.

Tim rečeno, ova Gillamova borba s vjetrenjačama još i više dobiva na značaju. Don Quixote je mrtav, živio Don Quixote!

OCJENA: 4/5