Ostalo / Kolumne

sedmi pečat

Vice i The Favourite: Vladari(ce) iz sjene

Vice i The Favourite: Vladari(ce) iz sjene

Nominacije za Oscare su objavljene, a u kinima od ovog tjedna konačno možemo pogledati određene (nažalost ne i sve) naslove koji pretendiraju za tu najprestižniju filmsku nagradu.

Vjerujem kako su mnogi od vas već zaboravili posljednji film Adama McKaya (op.a. ''The Big Short'' iliti po naški, ''Oklada stoljeća'') koji je kazivao priču o razlozima i načinima kraha financijskog tržišta iz koje je nastala tzv. 'globalna kriza', no osobno sam i dalje mišljenja kako je to jedan izuzetno pametan, duhovit, a na kraju i šokantan film o arogantnim, pohlepnim korporacijama i pojedincima koje bahato upravljaju sudbinama malog čovjeka iz kojeg god kutka svijeta on dolazio.

McKay se sa svojim novim filmom nije vratio na taj krhki financijski teren koji je po svemu sudeći na novom pragu pucanja, već nam je ovaj put odlučio na sebi svojstven način ispričati novu 'štoriju' o pohlepi i aroganciji, štoriju o jednoj od najmoćnijih živućih političkih figura modernije povijesti, Dicku Cheneyu. Svi ste manje-više čuli za dotičnog, ali tko je on uistinu?

Sve od početka 60-ih kad je izbačen s prestižnog 'Yalea' zbog učestalih pijanstava i tučnjava, preko rada na električnim dalekovodima, ulaska u politiku kao Rumsfeldov (S. Carell) pripravnik u Nixonovoj administraciji, postanka najmlađim šefom osoblja 'Bijele kuće', a potom i dugogodišnjeg kongresmena, pa sve do položaja potpredsjednika S.A.D.-a, Dick Cheney (C. Bale) je imao jedan te isti motiv, vladanje najmoćnijom nacijom na svijetu…

Na prvi spomen političkih biografija, mnogi će odmahnuti rukom i reći kako ih ne interesiraju suhoparne drame o nekim 'prdonjama' iz svijeta američke politike. Moram se složiti kako takvi filmovi često znaju biti dosadnjikavi kako samom pričom tako i anemičnom režijom i glumom.

Ovdje to srećom nije slučaj jer Adam McKay nije klasični holivudski plaćenik koji će kronološki posložiti sve opće poznate činjenice o likovima kojima se bavi (bili oni stvarni ili ne), skupiti ček i strpljivo pričekati da producenti snažnim lobiranjem (potpomognutim pozamašnim svotama novca, naravno) kupe filmu priznanja i pozitivne kritike.

Ne, Adam McKay lupa snažno u muda i grubo osvješćuje sve one naivčine koje vjeruju u sranja koja ima mediji redovno serviraju.

Image result for vice movie poster

Dick Cheney u samom početku nije bio toliko ambiciozan i vlasti željan čovjek. Razuzdano ponašanje zaliveno nezavidnim količinama alkohola činilo ga je tipičnom seljačinom koju ne čeka neka blistava budućnost. No, kako poznata poslovica kaže: - Iza svakog uspješnog muškarca, stoji uspješna žena. Takav je slučaj bio i s Dickom. 

Njegova supruga Lynne (tumači je jako dobra Amy Admas) je bila svjesna kako žena u to vrijeme nema gotovo nikakvih šansi za uspjehom u svijetu visoke politike stoga je suprugu jasno dala do znanja kako mu ne namjerava roditi brdo djece i živjeti u kamp prikolici dok se on lagano ubija alkoholom i tučnjavama. Ultimatum je bio jasan, ili se sredi ili ja odlazim. To je bio početak Dickovog uspona (khmm…nemojte sad biti vulgarni i ovu rečenicu krivo prevesti i protumačiti).

Bacivši se u nemirne političke vode Cheney mudro za mentora odabire Donalda Rumsfelda (Carell sigurno nastavlja uspon ka ozbiljnom glumcu), političara premazana svim mastima, sposobna da uvijek izvuče svoju guzicu iz kriznih situacija. Godine su prolazile, Cheney je polako postajao veliki igrač, ali kad god je bio spreman učiniti onaj najviši korak (op.a. preuzimanje predsjedničkog 'trona') bio je sputan zdravstvenim problemima ili za republikance neoprostivim grijehom, priznanjem da mu je kćerka gay.

Kad se pomirio s činjenicom da su neke prepreke postale nepremostive na putu do konačnog cilja, Cheney se bacio u biznis preuzimanjem položaja najmoćnijeg čovjeka jedne od globalno najvećih naftnih kompanija. Kraj? Tako nam je na polovici filma na duhovit i originalan način sugerirao McKay, no tu tek počinje Cheneyev uspon do položaja najmoćnije političke figure na majčici nam Zemlji. Trebala mu je jedna savršena 'papčina' koja će pristati na sve njegove uvijete pri preuzimanju pozicije potpredsjednika, a nju je pronašao u Bushu junioru (urnebesni Sam Rockwell).

Što se sve dalje događalo, neću vam otkriti, no samo ću vam 'baciti kost' kazujući kako je Cheney imao ključnu riječ po pitanju nekih danas itekako relevantnih tema poput globalnog zatopljenja, ratova u Iraku i Afganistanu, a Boga mi i nastanku ISIS-a.

McKay je naravno kompletnu priču savršeno obavio debelim satiričnim tonom i tu djelomično leži jedan od problema filma za mnoge kritičare. Naime, uz sve prisutnu naraciju (Jesse Plemons) čovjeka koji nam uz sve viđene kronološki posložene faze pojašnjava kako ćemo tek kasnije saznati njegovu ulogu u Cheneyevoj priči, brojnim duhovitim ribičkim i inim alegorijama i cameo nastupima Alfreda Moline i Naomi Watts (nešto slično McKay nam je demonstrirao i u prethodnom, gore navedenom filmu) koji nam direktno poručuju kako su nas Cheney i ekipa nag*zili, McKay svjesno ili ne uništava sliku ove zastrašujuće persone i prikazuje ga čovjekom od krvi i mesa. 

Tome prvenstveno svjedočimo u prizoru gdje saznavši kćerkinu tajnu o njezinoj seksualnoj orijentaciji, Cheney odbacuje izglednu poziciju za osvajanjem vlasti i demonstrira iskrenu očinsku ljubav. Čovjek koji je svojim postupcima izazvao brojne ratove i na taj način oduzeo na stotine tisuća nedužnih života? Željeli mi njega demonizirati ili ne, Cheney je to uistinu učinio i McKay to nije mogao ignorirati.

Svaka čast McKayu na ovakvom satiričnom pristupu jer mnoge stvari bi bile neizdržive za gledanje i tome ne bi pomogla niti fantastična Baleova gluma. Da… Christian Bale. Glumački kameleon koji ne poznaje granice se još jednom fantastično transformirao i najglasniji kritičari ovog filma (a ima ih podosta) ne mogu osporiti da je Bale još jednom demonstrirao svoje vještine koje bi ga u konačnici lako mogle dovesti do prvog Oscara u za najbolju mušku ulogu. Zasluženo? Itekako! No, to smo ionako već znali, vratimo se samom filmu.

''Vice'' je film koji nam ponovno otkriva zakulisne igre političara nacije koju mnogi nazivaju 'najvećom'. Najvećom u čemu, pitam ja vas? Lažima, pohlepi, psihopatima željnim moći koji ne gledaju širu sliku i sve očigledniji propast ljudske vrste? Cheney je jedan od takvih moćnika iz sjene koji nam je zbog svoje koristi i bolesnih ambicija izgradio neizvjesnu budućnost.

Neću reći kako je ovo film koji će vam promijeniti pogled na neke stvari, no reći ću kako ne bi trebali žmiriti i vjerovati svemu što čujete ili vidite. Pravo je iznenađenje što je ovakav film prikupio impozantnih 8 nominacija za Oscara, no najveća nagrada za kreatore filma će biti vaše sudjelovanje, otvaranje zaklopljenih očiju.

OCJENA: 4.5/5

Drugi ovotjedni naslov nas vraća u nešto dalju povijest, u vrijeme kad su određene žene povlačile najznačajnije poteze, dok su khmm…muškarci bili podjednako preokupirani kako svojim izgledom tako i vanjskom politikom. Za ime Yorgosa Lanthimosa znaju tek tvrdokorni filmofili skloni 'pomaknutim' filmovima i temama, no ovog puta je taj osebujni grčki redatelj napravio koračić bliže mainstreamu (ako se to uopće može tako nazvati) što mu je u konačnici osiguralo nevjerojatnih 10 nominacija za spomenuti 'zlatni kipić'. Opravdano? 

Početak je 18 stoljeća, Velika Britanija je u ratu s Francuskom, a tronom vlada kraljica Ana (O. Colman), boležljiva i psihički nestabilna krhka figura koja nema nekog osobitog interesa za upravljanjem imperije već se radije zabavlja ekscentričnim budalaštinama poput utrke jastoga i prežderavanjem.

Njezino nestabilno stanje uvelike koristi dominantna vojvotkinja Sarah Churchill (R. Weisz), koja kojekakvim manipulacijama donosi manje-više sve državne odluke u kraljičino iliti bolje rečeno, svoje ime.

Taj odnos biva narušen onog dana kad na dvor stigne Abigail (E. Stone), obeščašćena Sarina rodica koja ju zamoli za primanje u službu. Radeći kao sluškinja, Abigail vrlo brzo primijeti kako kraljica i Sarah gaje jedan poseban odnos te odluči primijeniti vlastitu taktiku kako bi izborila kraljičinu naklonost…

Što je to kvragu s Akademijom i njihovim fetišom spram kostimiranim dramama, pitate se? Mogu reći da ovo definitivno nije film kojeg bi mogli uspoređivati s nebrojenim  periodičkim dramama koje su kroz dugu filmsku povijest redovito skupljale priznanja i nominacije na ovoj mega popularnoj priredbi kiča i (ne)ukusa zvanoj 'Oscari'.

Lanthimosa u ovoj priči najmanje zanimaju nepregledne dvorane, raskošne haljine, nakaradne perike i debeli slojevi pudera na licima uglađene i dekadentne elite. Njemu ovdje (kao i u prijašnjim filmovima) interes najviše bude odnosi među likovima, njihove nesigurnosti i nagoni, granice koje su spremni prijeći kako bi ostvarili svoje ambicije.

Njegova centralna figura ovdje je kraljica (fantastična Olivia Colman) čija je duša umorna, prošarana bezbrojnim ožiljcima i prožeta boli. Njezini ekscentrični i nerijetko manični ispadi, refleksija su duševnog stanja, nesigurnosti koja privlači ambiciozne pojedince kao što krv privlači morske pse.

Svi njezini postupci naizgled djeluju apsurdno i pomalo suludo, no kako vrijeme odmiče, polako shvaćate da je ona tek tragična figura koju ne treba ismijavati već žaliti. Za njezinu naklonost se bore (ne birajući sredstva pa makar to uključivalo i dijeljenje postelje s istom) dvije žene, svaka tjerana svojim razlozima. Bilo da je to želja za moći ili statusom koji jamči sigurnost i samoočuvanje, djevojke kraljicu koriste kao oruđe koje u nevještim rukama lako puca. 

Dominacija i nagon za osvetom, Lanthimosov su sad već prepoznatljivi trademark kojeg nije lišen niti njegov najnoviji film, no kad u tu priču ubacite jedan snažan ženski ljubavni trokut, stvari poprimaju neke posebne oblike. On na sreću nije pao u zamku tematskog filma i dozvolio da gay segmenti priče 'isplivaju' u prvi plan, već je inzistirao da se fokus zadrži na kompleksnosti građenja odnosa između likova.

Lanthimos nas naravno ponovno šeta po oštrom rubu crne komedije i drame, prizori neuroze nerijetko su naglašeni nelagodnim glazbenim taktovima, a grotesku i psihozu dodatno vizualizira kadrovima snimanim širokokutnim objektivima ,odnosno, 'ribljim okom'. O da, film je ovo s kojim Lanthimos vješto demonstrira sva svoja redateljska umijeća i poručuje masama kako autorstvo nije izumrlo s Kubrickom ili u posljednje vrijeme pogubljenim Gilliamom.

No. po strani njegove tehničke igrarije, poseban naglasak bih ipak stavio na njegov neortodoksni rad s glumicama koje ovdje jednom riječju briljiraju u svojim zahtjevnim ulogama. Colmanica i Weisz možda i jesu već surađivale s Lanthimosom na njegovom ''The Lobsteru'', no bez obzira na to iskustvo, ponovno će istaknuti kako je njegov pristup jedinstven i kako ih uvijek iznenadi svojim metodama. Scenarist Dempsey je jednom prilikom naglasio kako s njim nema kompromisa, dogovora, sugestija ili kakvih izmjena. On čvrsto stoji iza svoje vizije i svi mu moraju vjerovati.

Voljeli li vi njegov uvrnuti stil ili ne, Lanthimos se s ovim filmom bez ikakve sumnje prometnuo u jednog od najoriginalnijih autora današnjice koji ne ide nikom niz dlaku (barem ne za sad) niti osobito mari hoće li se svakom dopasti. Ja vam sa sigurnošću mogu reći kako dotični pustim priznanjima unatoč definitivno nije za svačiji ukus i kako bi mnogi mogli ostati zatečeni viđenim.

Osobno cijenim njegov stil i dosadašnji opus i iskreno se nadam kako se neće 'prodati'. Oscari? Teško je reći. Nominacije su definitivno zaslužene, film je fantastično snimljen, odglumljen i produciran, no hoće li to biti dovoljno za apsolutni trijumf, čisto sumnjam.

OCJENA: 4.5/5

Reci što misliš!