Ostalo / Kolumne

sedmi pečat

Green Book: Biti isti, biti poseban, postojati, pripadati...

Green Book: Biti isti, biti poseban, postojati, pripadati...

Stari Clint nas je prošlog tjedna podsjetio kako je još s nama, kako još ima kakve-takve energije i neospornu, gotovo neuništivu potrebu za stvaranjem. ''Mule'' možda nije savršen, a kamoli jedan od njegovih najboljih filmova, niti je uloga koju je u njem pružio oskarovskog kalibra, no i ovom prilikom mu spuštam kapu do poda i kažem: - Bravo maestro! Ipak, dosta o Eastwoodu, što je rečeno, rečeno je.

Prije negoli saznamo ovogodišnje laureate već toliko puta spomenute pozlaćene statue, prostor i pažnju ću vam ovaj i idući tjedan skrenuti na dva kandidata od kojih se jedan  konačno našao na rasporedima domaćih kina. A što je s drugim, pitate se? Nažalost, za njega važi ona stara - 'snađi se sine', no o njemu ćemo pričati drugi tjedan. Ovaj je rezerviran za ''Green Book''.

Godina je 1962., Frank Vallelonga (V. Mortensen) poznatiji i kao 'Tony Lip' u potrazi je za novim poslom otkako je noćni klub u kojem radi zatvoren zbog renoviranja. Premda je poznat i cijenjen po specifičnim metodama rješavanja situacija s neobuzdanim gostima, Frank iliti Tony je obiteljski čovjek koji ne želi prljati ruke za lokalne mafijaše već je u potrazi za nekim privremenim, ali pošteno plaćenim poslom. Prilika mu se ukaže onog dana kad biva pozvan na razgovor za posao vozača kod doktora Dona Shirleya (M. Ali).

Došavši na dogovorenu adresu, Frank biva nemalo iznenađen činjenicom da Shirley nije nikakav doktor medicine te je uz to i crnac koji je itekako poznat i priznat kao jedan od najistaknutijih pijanista tog vremena. Frank ispočetka odbije posao kad mu ovaj prilično arogantno pojasni kako ne želi samo vozača već i osobnog asistenta koji će za njega obavljati zadaće kakve god on od njega zatraži.

Ne prođe suviše vremena i Shirley ponovno kontaktira Franka objasnivši mu kako mu je potreban čovjek njegovih sposobnosti pošto ide na turneju na jug koji je pun predrasuda i opasnosti za čovjeka njegove rase, neovisno o reputaciji koja ga prati… 

O.K., hajmo sad nešto odmah raščistiti. Stariji filmofili (i oni mlađi, upućeniji), automatski će povući paralele Farrellyevog filma s onim Brucea Beresforda imena ''Driving Miss Daisy''(1989.). Zašto?

Green Book (2018)

Režija: Peter Farrelly

Uloge: Viggo Mortensen, Mahershala Ali, Linda Cardellini, Sebastian Maniscalco, Dimiter D. Marinov, Mike Hatton, P.J. Byrne…

Žanr: Biografski, drama, komedija

Trajanje: 130 min.

Pa, blago rečeno, spomenuti film (inače adaptacija istoimene off-Broadwayske predstave) kazivao nam je priču o crnom vozaču (tumačio ga je Morgan Freeman) unajmljenog za prijevoz postarije južnjačke gospođe Daisy (tumačila ju je Jessica Tandy) pošta ona sama više nije bila sposobna upravljati vozilom. 

Bio je to jedan iznenađujuće topao film koji je na klasični holivudski način (ono, u rukavicama) uz pomoć sitnih, patetici sklonih detalja uspio upakirati priču o razbijanju kako klasnih, tako i rasnih barijera koja je glavne protagoniste na kraju dovela do izgradnje čvrstog i iskrenog prijateljstva. Pala su 4 'oskarčića' (uključujući i one za najbolji film, Tandy, no ne i za Freemana (!)) i svi sretni. U.S.A.! U.S.A.!    

30 godina kasnije, u kina nam je stigla slična priča, ali s izmijenjenim ulogama vozača i njegova poslodavca. Dakle, vozač je ovdje bijelac (točnije, Italoamerikanac) koji poput većine bijelaca s početka 60-ih voli crnu rasu, ali što dalje od sebe. To se zorno prikazuje u moćnom prizoru u kojem crni vodoinstalateri poprave odvod u kuhinji, Frankova supruga ih ljubazno ponudi limunadom, a on te iste čaše čim navedeni napuste stan s blagim izrazom gađenja baci u koš za smeće. 

Ironija nešto kasnije dobiva na težini kad Frank (Mortensen ga je tako životopisno odglumio da bismo lako pomislili kako je 'ispao' iz nekog od Scorseseovih gangsterskih filmova) sazna kako je njegov potencijalni poslodavac crnac koji od njega zahtjeva poslove koji crnci za bijelce inače odrađuju bez ikakvog pogovora.

Naravno, netko je na kraju morao probiti led, pregristi jezik, razbiti tu rasnu barijeru, a to je bio Shirley (odlično, dostojanstveno i samouvjereno odglumljena rola sve boljeg Mahershale Alia). On je malčice primirio svoj ego i snobovske prohtjeve (što kod bijelaca sigurno ne bi bio slučaj), sve kako bi konačno krenuo na riskantan, ali posve nužan put uništavanja predrasuda i demonstriranja dostojanstva kakvo bi trebalo dičiti sve ljude (neovisno o njihovoj boji kože).

Za razliku od spomenutog Beresfordovog filma, ''Green Book'' (naziv simbolično dijeli s u to vrijeme izdanim i inače kontroverznim i iznimno rasističkim auto vodičem za pripadnike crne rase u kojem su navedena sva južnjačka mjesta i lokacije gdje su crnci prihvaćeni !) je baziran na istinitim (navodno) događajima (scenarij je uz manju pomoć Farrellya i ekipe napisao Frankov sin Nick Vallelonga) premda se nakon prvih projekcija javila brojna Shirleyeva rodbina tvrdeći kako njih dvojica uopće nisu bili prijatelji već su imali striktno poslovni odnos.

Da li je cijela priča uistinu 'kozmetički dotjerana' kako bi dobila na nešto 'napumpanijoj' dramaturškoj snazi (Nick Vellelonga pak tvrdi da je sam Don Shirley u zajedničkim razgovorima prilikom stvaranja scenarija naglasio kako njegova rodbina nije niti znala što se događa na njegovoj južnjačkoj turneji niti kakav je odnos imao s Frankom), znaju samo Frank i Don, no kako su nas obojica napustila 2013. morat ćemo vjerovati autorima filma. Ipak, neovisno o tome da li su sve situacije i odnosi spomenuti u filmu bili stvarni ili većim dijelom plod fikcije, priča je prilično snažna, a poruka koju širi još i značajnija.

Zaključak ostaje jednak. Kad zagrebemo ispod površine i duboko zakopamo sve krivo usađene predrasude i uvjerenja, dolazimo do spoznaje kako će ljudi uvijek biti ljudi, a primitivci će ostati zatucane budale. Posebna draž ovog filma (uz naglasit ću još jednom, odličnu glumu i fantastičnu kemiju Mortensena i Alija) je ta da je teškoj tematici unatoč uspio zadržati onaj pravi feelgood efekt iliti kako bi 'ameri' rekli, postati klasični crowd-pleaser.

Nemale zasluge za to idu naravno redatelju koji je kroz kulturološke i rasne različitosti gotovo pa savršeno izbalansirao dozu humora i melodrame, a brojne izrečene replike će vam se zasigurno trajno urezati u pamćenje.

A kad već spominjem redatelja, zanimljivo je da niti Peter Farrelly (da, to je jedan od dvojice ispaljene braće zaslužne za kultne komedije ''Dumb and Dumber'' i ''There's Something About Mary'') poput gore spomenutog Beresforda isto tako nije dobio oskarovsku nominaciju za najboljeg redatelja.

Hoće li se 30 godina kasnije prošlost ponoviti pa ćemo na Oscarima opet dobiti najbolji film kojeg 'nitko nije režirao'? S ovim riječima dakako parafraziram voditelja tadašnje ceremonije, Billya Crystala, no, uskoro ćemo i to saznati. Ukratko, trk u kino!

OCJENA: 4.5/5

Reci što misliš!