Ostalo / Kolumne

sedmi pečat

Can You Ever Forgive Me?: Za sve one koji se osjećaju nevidljivima

Can You Ever Forgive Me?: Za sve one koji se osjećaju nevidljivima

Kroz burne razgovore vođene proteklih tjedana s mnogim iskrenim ljubiteljima i velikim poznavateljima sedme umjetnosti, zajednički smo došli do zaključka kako brojnim pritužbama unatoč većina ovogodišnjih oskarovskih nominacija i nije baš u potpunosti neopravdana.

Istina, najviše polemika se odvijalo oko pojedinih naslova koji svojom minornom kvalitetom nisu zaslužili mjesto na listama najboljih ostvarenja prošle godine i tako uskratili pozornost onih koji to jesu. No, što je, tu je.

Mnoge su se stvari, teme i likovi po pitanju rasne raznolikosti ili seksualne opredijeljenosti očekivano ponovno gurale u prvi plan, no u ustima i dalje ostaje prisutan osjećaj gorčine po pitanju spolne diskriminacije. Naime, prošle smo godine svjedočili nekim uistinu izuzetnim filmova koji su režirani sigurnim i iznimno vještim ženskim rukama (spomenut ću za primjere fantastičnu Debru Granik, Lynne Ramsay, Chloé Zhao i Tamaru Jenkins), dok je broj nominacija koje su dotične prikupile ravan broju pametnih odluka donesenih u našem saboru. Dakle, 0. 

''Leave no Trace'', ''You Were Never Really Here'', ''The Rider'' i ''Private Life'' možda nisu mamac za mase i zgrtanje pustih milijuna na kino blagajnama, ali nitko ne može niti ne smije ignorirati njihove umjetničke kvalitete. Možemo mi sad tu vječno razglabati o svim nepravdama koju je Akademija nepopravljivo činila kroz povijest svoje blještave nagrade, ali ako već govorimo o okretanju 'neke nove stranice' i ispisivanju 'neke nove povijesti', zašto su žene ponovno bačene u drugi plan? Nerazumijevanje i diskriminacija su na jednak način izludjeli i (anti)junakinju naše ovotjedne filmske priče, a vi nemojte učiniti istu pogrešku.

Nakon što njezina posljednja objavljena knjiga doživi kritičarski i financijski neuspjeh, nekoć izuzetno čitana i hvaljena autorica biografskih romana Lee Israel (M. McCarthy), našla se u nezavidnoj situaciji. Osim financijskih i alkoholičarskih problema, Lee se bori i s kreativnom krizom. Pokušava uvjeriti svoju urednicu da joj uplati avans za iduću knjigu, no ova joj pojašnjava kako su široj publici zanimljiviji beletristički romani jednog Toma Clancya.

Can You Ever Forgive Me? (2018)

Režija: Marielle Heller

Uloge: Melissa McCarthy, Richard E. Grant, Dolly Wells, Ben Falcone…

Žanr: Biografski, drama, komedija

Trajanje: 107 min.

Ne znajući kako izaći na kraj s financijskim poteškoćama, Lee odluči prodati pismo koje joj je nekoć napisala slavna Katherine Hepburn. Pao je pokoji dolarčić za taj papirnati trag nostalgije, no Lee se i dalje nalazi u nevolji.  

Smišljajući način kako da se izvuče iz svoje nezavidne situacije, većinu vremena provodi u lokalnom baru 'utapajući se u alkoholu' gdje upozna sitnog dilerčića i svojevrsnog 'bonvivana' Jacka Hocka (Richard E. Grant). Premda posjeduje osobine klasičnog mizantropa, Lee se začudno prilično brzo sprijatelji s Hockom.

Istražujući materijal za svoju novu knjigu, među stranicama jedne od sveučilišnih knjiga ona pronađe pismo nekadašnje slavne komičarke Fanny Brice. Misleći kako je naletjela na novo 'skriveno blago', Lee ga brže-bolje skrije i odnese prodati, no zauzvrat dobije tek skromnu zaradu.

Kad joj knjižničarka koja je otkupila pismo objasni kako su za kolekcionare vrijedna one memorabilije koje kriju neke do tad nepoznate i po mogućnosti 'sočne' detalje, Lee dođe na ideju da sama počne pisati i krivotvoriti pisma nekadašnjih filmskih i inih zvijezda i to na kraju dobro unovčiti…

Vjerujem kako mnogi od vas imaju svojevrsne 'pikove' na određene glumce i glumice i kako ih, ma koliko god njihove filmove pratila velika popularnost pa čak i naklonost kritike, jednostavno ne možete 'doživjeti' na pravi način. Melissa McCarthy je glumica koja je na malim i velikim ekranima prisutna već dobra dva desetljeća i koju mnogi prepoznaju po ulogama u sad već kultnim TV serijama poput ''Gilmore Girls'' ili hit komedijama poput ''Bridesmaids'', no, ubijte me, meni je uvijek bila iritantna. Ne mogu reći da joj nisam 'pružio priliku' i kroz neke druge naslove, ali, ta žena mi jednostavno nije 'legla'.

Poprilično dugo sam vagao oko gledanja ovog filma i kopkalo me što li su to ona i njezin pomalo zaboravljeni engleski kolega Richard E . Grant (većina ga i dalje najbolje pamti po ulozi u kultnoj komediji ''Withnail and I'' (1987.)) impresivno učinili kad su zavrijedili takve hvalospjeve kritike i oskarovske nominacije za svoje glumačke izvedbe. Kad sam konačno odlučio izvući glavu iz vlastite guzice (oprostite na izrazu), 'odvrtio' sam film i ostao nemalo iznenađen. Da, ovo je definitivno jedan od klasičnih primjera filmova koje s pravom nazivamo 'skriveni dragulj'.

Priča bazirana na istoimenim memoarima spisateljice Lee Israel (usput rečeno, uz spomenute glumačke, film je dobio i nominaciju za najbolji adaptirani scenarij) izuzetno je pitka i zanimljiva. Usudio bih se reći, prava koktel melankolične komedije s likovima koje inače ne bi pretjerano simpatizirali, no scenarij, a osobito glumci su ih učinili upravo takvim.

Premda su i Lee i Hock za života bili deklarirani homoseksualci, autori filma nisu taj segment posebno naglašavali (barem ne u slučaju Lee) već su fokus zadržali na njezinoj samoći i otuđenosti. Kad je započela svoju spisateljsku karijeru, vjerovala je kako će ostati na vrhu, biti zapažena i prihvaćena, no dogodilo joj se upravo suprotno.

S prvim neuspjesima, klonula je duhom, počela 'paliti sve mostove oko sebe' i tonuti sve dublje. Trgnula se onog trenutka kad se našla na rubu egzistencije i shvatila da zahvaljujući svojom neospornom talentu može oživjeti zlatna vremena, stvoriti senzaciju za kojom ljudi žude premda je ona tek puki kriminalni čin krivotvorenja.  

Redateljica Marielle Heller (i ona se nažalost našla u gore navedenom društvu bez nominacija) je uspjela izbjeći sve potencijalne klišeje koji mnoge biografske priče čine tek prosječnim filmovima. Savršeno je dozirala količinu izraženih dramskih trenutaka i melankolije, uzbuđenja, ali i nemali broj komičnih prizora u kojima je svoju raskoš demonstrirao od moje malenkosti zanemareni glumački dvojac.

Da, posipam se pepelom i tvrdim kako je Melissa McCarthy s ovom ulogom pokazala svoj puni glumački potencijal, iznimno uvjerljivo dočarala jedan sasvim antipatičan lik u osobu vrijednu sažaljenja, pa čak i divljenja. S druge pak strane, njezin kolega Richard E. Grant se svojim angažmanom nametnuo kao najozbiljnija konkurencija Mahershali Aliju u osvajanju pozlaćenog kipića u kategoriji najbolje sporedne muške uloge. Vrckast, zabavan i šarmantno neodoljiv. 

Hoće li ih nagrade na kraju pomaziti, to samo dragi Bog zna, ali moja je obveza skrenuti vam pažnju na ovaj divan film koji je nažalost također 'izmakao s radara' naših kino distributera. - Neka nevidljivi konačno postanu svima vidljivi!.

Znam da zvuči kao neki otrcani Grunfov moto, ali nepravda se iz godine u godinu ponavlja. Imao sam najbolju namjeru uoči same dodjele nagrada pisati vam i o izvanrednom japanskom filmu ''Shoplifters'' (op.a. obavezno ga pogledajte čim i kako god stignete!), no ostaje otužna činjenica da je spomenuti film imao tek jednu jedinu projekciju u našem kinu u vrijeme famozne 'Oscar revije', dok su se neki (op.a. ''Bohemian Rhapsody'' i ''A Star Is Born'') vrtjeli do beskonačnosti.

Money, money, money… Je*eš kvalitetu dok god (s)hitovi pune kino dvorane. Kipići? Sve je moguće, al' ne i neka pretjerana iznenađenja. Nevidljivi će, bojim se, opet ostati nevidljivi.

OCJENA: 4.5/5

Reci što misliš!