Ostalo / Kolumne

sedmi pečat

Moj dida je pao s Marsa: Domaća dječja SF poslastica je servirana. Dođite i poslužite se!

Moj dida je pao s Marsa: Domaća dječja SF poslastica je servirana. Dođite i poslužite se!

Negdje oko Božića, na netu se pojavila prva najava domaćeg dječjeg filma koju sam nakon odgledanog u nevjerici pokazao mojoj maleckoj. Oči su joj se istog trena 'zacaklile' od radosti i odmah me je upitala: - Kad idemo u kino?

Rekao sam joj da se strpi još koji mjesec i onda 'slijećemo' u kino dvoranu. Prije nekoliko tjedana film se počeo reklamirati i na TV-u i nestrpljenje je kod malene još više raslo. Pretpremijerni tjedan smo morali propustiti zbog školskih obveza, no u četvrtak smo bili prvi, a nažalost i jedini pred blagajnom. 

Ništa nam nije bilo jasno. Reklame su se vrtile što na televiziji i radiju, tako i na ogromnim reklamnim panoima. Zašto nas je umjesto dvorane ispunjene dječjom grajom, dočekao samo mrak i prazne sjedalice? Okrenuli smo to na šalu i tješili se teorijama o privatnoj projekciji za nas dvoje, no bilo mi je žalosno što je većina roditelja ili u potpunosti odlučila ignorirati ovaj ultra simpatičan film ili ih je radije vodila u kino gledati neki trećerazredni, bezumni crtić. 

Mislio sam, nadao se da su oni najnestrpljiviji film već pogledali, no od jednog djelatnika sam saznao sasvim suprotno. Kroz tjedan dana prikazivanja, nisu prodali niti 10-ak ulaznica. Ahhh… tu smo, di smo.

Moj dida je pao s Marsa (2019)

Režija: Marina Andree Skop i Dražen Žarković

Uloge: Lana Hranjec, Nils Ole Oftebro, Petra Polnisová, Ozren Grabarić (glas), Alex Rakoš, Sven Barac, Tonka Kovačić…

Žanr: SF, obiteljski

Trajanje: 79 min.

Ajmo vidjeti da li je žanr dječjeg domaćeg filma pao na konopce ili s ponosom možemo uskliknuti kako možemo i znamo pratiti svjetske trendove i da problem leži u samim gledateljima.  

Konac je 80-ih. Djevojčica na računalu igra zaraznu igricu ''Space Invaders'', no otac je prekida govoreći joj kako treba ići spavati. Djevojčica mrzovoljno grabi svoj 'walkman' kroz čije slušalice grmi pjesma Vještica ''Totalno drukčiji od drugih'. Iznenada je prene zasljepljujući bljesak. S neba se u kuću brzinom munje obruši bliješteća jajolika letjelica. U polu nesvijesti, djevojčica ugleda svojeg nepomičnog oca i vanzemaljsko, eterično biće koje izlazi iz ruševina te se približava. Mrak.

Trideset godina kasnije upoznajemo djevojčicu Unu (L. Hranjec), kćer one iste djevojčice s početka priče, a sad već odrasle žene (P. Polnisová) i njezina djeda (N. Ole Oftebro). Una obožava svojeg čudnog, ali dobrodušnog djeda koji većinu vremena provodi u podrumu izmišljajući kojekakve naprave, no okolina (uključujući i njezinu braću) je zbog toga zadirkuje i ruga govoreći joj da je i sama čudakinja koja nema niti jednog 'frenda'.

Kad na noćnom nebu zapazi neka čudna svijetla, Una to prenese svojem djedu. On kasnije zgrabi nekakvu čudnu spravu koju uperi ka svjetlosti sve tražeći neki signal. Una ga poskrivećki promatra s balkona, no iznenada djeda 'zgrabi 'svjetlosna zraka koja ga digne u visine…

A sad dosta. Već sam vam ionako otkrio suviše. Dojam? Paaa… teško mi je biti objektivan kad pričam o filmovima koji su namijenjeni najmlađim uzrastima (i to prvenstveno osnovnoškolcima) i gdje vam 'mentalni sklop' treba funkcionirati na toj valnoj duljini. Nerijetko sam tijekom projekcije istraživački pogledavao malecku koja je očima 'gladno proždirala' svaki kadar i emocionalno proživljavala svaki dramatični trenutak. Bila je sretna. Ja još i više ugledavši je takvu. 

Znala je ona za Spielbergovog ''E.T.-a'' i hrpu dječjih filmova (prvenstveno domaće klasike, ali i ove novije poput serijala o Koku), no ovo iskustvo joj je na neki način bilo posebno magično. Scenarij Pavlice Bajsić i Branka Ružića (nastao po priči Irene Krčelić) nemalo duguje brojnim klasičnim žanrovskim ostvarenjima poput spomenutog Spielbergovog i nema tu nekih osobito revolucionarnih ideja, ali sve je posloženo na pravi način kako bi mlađa publika priču smjestila u svoj moderni svijet.

Ispod pitke površine skrivaju se nešto ozbiljnije teme poput gubitka člana obitelji, samoći i vršnjačkom zlostavljanju i takvi dramatični trenutci su posebno okupirali pažnju moje djevojčice. Pravovremeno se kod nje budila empatija što kazuje da su autori svoje najmlađe gledatelje pogodili 'u žicu'.

Naravno, uz djevojčicu Unu (jako dobra Lana Hranjec), najviše simpatija kod malecke je izazvao jajoliki, brbljavi robot 'Dodo' (glas mu efektno posuđuje glumac Ozren Grabarić) koji bi u rukama vještih holivudskih producenata postao pravo komercijalno 'zlatno jaje', no nemojte ga tako skoro očekivati na policama domaćih trgovina s igračkama. A kad već spominjem Dodu (kreiranog od strane čeških robotičara), moram svakako istaknuti i za naše pojmove iznimno upečatljive specijalne efekte.

Projekt je ovo koji se kuhao poprilično dugo i koji je nastao u međunarodnoj koprodukciji kako država u okruženju (Slovenija i BiH) tako i onih nešto daljih (Češka, Slovačka, Luksemburg i Norveška) i sasvim je vidljivo kako je svatko od njih dao svoj obol (tome u korist govori i glumački casting norveškog veterana Nilsa Olea Oftebroa, odnosno, njegove mlađe slovačke kolegice Petre Polnisove). 

Bilo bi lijepo kad bi ova pitka, sentimentalna priča privukla mnoštvo djece u domaće kinodvorane jer nam od neovisnosti nasušno nedostaju slična žanrovska ostvarenja (posljednji domaći izlet u SF vode desio se još davne 1984. u ''Tajni starog tavana'' Vladimira Tadeja), no sve me strah kako će mnogi ostati slijepi i rezervirani.

Ocjena? Malecka mu daje čistu peticu, ja osobnu čvrstu trojku, pa ćemo se stoga naći na sredini. Nemojte čekati njegovu neminovnu TV premijeru već odvedite najmlađe u kina. Ovakvi filmovi zasigurno zaslužuju njihovu pažnju.

OCJENA: 4/5


Reci što misliš!