Ostalo / Kolumne

sedmi pečat

Midsommar: Uznemirenost je dobila sasvim novo ime

Midsommar: Uznemirenost je dobila sasvim novo ime

Rijetko kad sam nakon odgledanog filma odmah sjeo pred kompjuter i pustio misli da se pretoče u rečenice. Znao sam da će najnoviji film Aria Astera biti jedno posebno, traumatično i proganjajuće iskustvo i ne mogu vam u par rečenica opisati kako me veseli što u svijetu modernog, pretežito komercijalnog filma postoje ovakve mlade autorske snage.

Priča? Bit će dovoljno nekoliko povezanih riječi, a lako i rečenica.

Nakon razarajuće obiteljske tragedije studentica psihologije Dani (F.Pough) dodatnu emocionalnu potporu traži od svojeg dečka Christiana (J. Reynor), no nije niti svjesna kako on već duže vrijeme pokušava pronaći način kako da prekine s njom. Kad na jednom tulumu od Christianovih prijatelja sazna kako će svi zajedno ići u Švedsku na ljetni festival kod svojeg fakultetskog kolege Pellea (V.Blomgren), Dani ostane razočarana i rastužena jer joj je dečko to prešutio.

Osjećajući obvezu da bude uz nju, Christian je pozove da im se pridruži. Došavši u tu, gotovo hipijevski idiličnu, ali i strogo  zatvorenu zajednicu, Dani i ostatak ekipe pomisle kako su stigli u raj na Zemlji, no ubrzo postanu svjedoci kojekakvih bizarnih običaja…

Prije samo godinu dana, Ari Aster je oduševio kritiku i brojne fanove horor žanra sa svojim izuzetnim prvijencem ''Hereditary''. Bio je to film koji me u tad gotovo praznoj dvorani provozao kroz sve vrste psihoza i nelagodnih osjećaja.

Bio je to film nakon kojeg sam ponosno klicao: Ovo je prejebeno dobro! Naravno, ne treba posebno naglašavati kako me autor filma odmah 'kupio' i kako sam nestrpljivo iščekivao njegov slijedeći potez. I, voilà! Čekanje je trajalo tek spomenutih godinu dana.

Bilo je suludo za očekivati kako će ovaj još uvijek relativno mlad i neiskusan redatelj uspjeti ponoviti tako snažan prvijenac, no hvalospjevi su stizali sa svih strana i osjećaj nestrpljenja je došao do samog vrhunca.

Midsommar (2019)

Režija: Ari Aster

Uloge: Florence Pugh, Jack Reynor, Vilhelm Blomgren, William Jackson Harper, Will Poulter, Ellora Torchia…

Žanr: Horor, drama

Trajanje: 147 min.

Došavši na kino blagajnu, djelatnica me malčice obeshrabrila informacijom kako će mi društvo u dvorani uglavnom praviti grupica razularenih tinejđera, no nekako sam stisnuo zube nadajući se kako mi neće pokvariti užitak gledanja.

Prvotno cerekanje, preživanje kokica i djetinjasto komentiranje je jako brzo zamijenila tišina. Dvorana je utihnula. Svi su razrogačili oči hipnotizirani neobičnom atmosferom i laganim ritmom filma koja nas tjera da zaboravimo na vrijeme i prostor u kojem se nalazimo.

Sa svakom novom bizarnom situacijom koja se pojavila na velikom platnu, nelagoda je bivala sve veća. Pod blagom reakcijom šoka, neki od tih istih tinejđera su pokušali razbiti osjećaj uznemirenosti kiselim smiješkom, no postalo je kristalno jasno da svjedočimo filmu koji se ne gleda baš svaki dan.

Jesu li oni na samom koncu povezali redateljeve parabole o prekidima veza i pronalasku utjehe u duhovnim sferama čisto sumnjam, ali da su bili dobrano uzdrmani pojedinim prizorima dokazao je njihov muk. Gotovo sam siguran kako većina nije niti čula, a kamoli pogledala spomenuti Asterov prvijenac već je pohrlila u kino privučena domaćim prijevodom filma (op.a. ''Festival straha'') sve očekujući neko mesarenje od strane krvožednih klaunova i što ti ja znam čega sve ne. Ipak, dosta o tinejđerskim dojmovima, vratimo se ozbiljnoj priči.

Asteru su po samom dovršetku snimanja ''Hereditarya'' prišli s idejom realizacije klasičnog slasher horora čija će se radnja događati na festivalu u Švedskoj u vrijeme ljetnog solsticija. Bacivši oko na njihov predložak, rekao je da će pristati pod uvjetom da on napiše scenarij u kojem će fokus radnje biti na tenziji para koji prekida svoju vezu, a ta ideja i ne čudi osobito jer je sam u to vrijeme pretrpio težak prekid veze. E kad takve nelagodne situacije 'zamiješate' sa psihološkim folk hororom na tragu jednog ''The Wicker Mana'' (1973), kao rezultat dobijete nešto što je teško opisati.

Ne očekujte ovdje potoke krve i bezumno krvoločna ubojstva već određene, izuzetno uznemirujuće prizore koji će vam se trajno urezati u pamćenje. Ipak, snaga Asterovog filma ne leži u takvim prizorima nego u osjećaju nelagode i sve rastućim tenzijama.

Njegovi likovi prolaze jedan, za njih neshvatljivi psihološki pakao i vi to nemoćno i začuđeno promatrate. Svaka nova bizarna situacija u vama stvara neizbrisiv osjećaj uznemirenosti, ali pomalo shvaćate kako ste uhvaćeni u toj neprekidnoj želji za daljnjim gledanjem.

Niti jednog trenutka ne pogledavate na sat ili imate osjećaj kako film gledate dooobrih dva i pol sata. Ne, vi čekate što će se dalje dogoditi i koja boleština će se još odviti pred vašim šokiranim očima.

Aster je s ovim film definitivno dokazao kako majstorski stvara napetost (debelo potpomognuta fantastičnom kamerom Pawela Pogorzelskog i atmosferičnom glazbom Bobbya Krlica poznatog pod umjetničkim imenom 'The Haxan Cloak') i diktira svojim izvanrednim glumačkim ansamblom predvođenim upečatljivom Plugh i podjednako uvjerljivim Reynorom.

Naravno, niti ovaj Asterov film neće pronaći riječi hvale od strane fanova krvoločnih hororaca, no zato će dobro odjeknuti kod onih filmofila koji preferiraju bizarne i napose originalne psihološke filmove. Osobno znam samo to da se već unaprijed veselim njegovom idućem projektu ma koji god bio.

OCJENA: 5/5

Reci što misliš!