Ostalo / Kolumne

sedmi pečat

Sam samcat: Izgubljen i bespomoćan u zaglušujućoj tišini

Sam samcat: Izgubljen i bespomoćan u zaglušujućoj tišini

Ciklus najboljih recentnih domaćih ostvarenja u Kino Zoni nastavlja se već ovog petka kad nam u goste stiže novi filmski dragulj renomiranog kazališnog redatelja Bobe Jelčića.

Kako izgleda biti sam, izgubljen i bespomoćan u raljama nemilosrdne birokracije, znate vjerojatno već i sami, no koliko bolno to sve može biti kad vam je konačni cilj vlastito dijete, e to je već druga priča.

Sam samcat (2018)

Režija: Bobo Jelčić

Uloge: Rakan Rushaidat, Predrag Manojlović, Snježana Sinovčić, Lea Breyer, Vanesa Glođo, Jagoda Kralj, Nina Erak, Vinko Kraljević, Ivana Krizmanić, Nikša Butijer…

Žanr: drama

Trajanje: 88 min.

Friško razveden, Marko (R. Rushaidat) postaje bolno svjestan kako je olako pristao na uvjete koje je ponudio sud prilikom brakorazvodne parnice i sad želi samo da mu se omoguće češći susreti s voljenom kćerkom Leom (L. Breyer).

Nadležne institucije mu nimalo ne pomažu u tome, već govore kako to i nije baš neki osobito mudar potez (izuzetno efektna epizoda Ksenije Marinković kao hladne službenice), a rodbina (P. Manojlović i S. Sinovčić) i prijatelji ga zatrpavaju savjetima koji ga nimalo ne pomiču s mrtve točke…

Novi Jelčićev film započinje s naizgled neprekidnim radom fotokopirnog uređaja, gotovo zaglušujućim žamorom i vraća nas u atmosferu njegovog dugometražnog prvijenca ''Obrana i zaštita'' (2013.).

Ovdje njegov glavni protagonist luta birokratskim paklom, zbunjeno sluša gotovo mehanički izgovorene riječi službenika koji ga upućuju s odjela na odjel, pružajući mu u ruke formular za formularom koje treba ispuniti. Marko šutljivo kima glavom, ugušen u žamoru i nemoćan u svojoj borbi.

Kod kuće, novi žamor. Brižni tetak (po tko zna koji put izvanredni Miki Manojlović) i teta (S. Sinovčić) ga uvjeravaju kako će biti sve u redu, kako tetak poznaje famoznog Josića, čovjeka koji ima utjecaja i nešto je radio u ministarstvu. Marku to ne ulijeva osobitu nadu, već strpljivo sluša njihove savjete i mrmljanja u kojima potiho i nerazgovijetno govore kako nitko nikog ne sluša.   

Slična priča je i s Markovim prijateljima, svi nude neke svoje odgovore i rješenja, zamjeraju što je u samom početku napravio pogrešku pristavši na uvjete kakve trenutno ima. Svi oni govore, ali nitko nema pravo rješenje. Pođi s malom u Bosnu, kažu, tamo su zakoni fleksibilniji i moći ćeš lakše 'podmazati' suce. Svaka nova riječ i ideja Marku odzvanja u glavi, no on samo želi biti sa svojom Leom. 

Iznimno težak i zahtjevan film koji sa svojim hiper realističnim pristupom i pokretom, gotovo dokudramskim (sniman iz ruke odličnog Erola Zubčevića) prikazuje još jednu bolnu sliku naše stvarnosti.

U početku u onom zaglušujućem žamoru službenika načujemo sramotnu statistiku koja kazuje o neravnomjernim pravima razvedenih roditelja. Jelčić na jedan iskreno intimističan način dočarava Markovu agoniju i samoću, neshvaćenost i bol. Svi ti ljudi koji ga okružuju žele mu pomoći, no on je sve otuđeniji u svojoj boli, on je sam.

Jelčić tu samoću pronalazi zahvaljujući vrhunskom radu s glumcima (Rushaidat je nevjerojatan), kameri koja ga prati iza hrpa posloženih fascikla, mnoštva ljudi koji su se okupili kako bi ponudili svoje rješenje i zvuku, tom zaglušujućem zvuku žamora i mrmljanja.

Mnogi filmovi slične tematike bi u konačnici izgledali hladno i nepristupačno, no čim na ekranu ugledate Marka i njegovu kćerku kako se tope u zajedničkom zagrljaju, plesu ili igri, osjećate kako u vama raste osjećaj empatije i topline.

Dođite i posvjedočite još jednom domaćem filmu koji nas svakako stavlja ravno uz bok renomiranim europskim kinematografijama i potvrđuje kako je Bobo Jelčić čovjek koji itekako zna što radi. Podsjećam, Kneževa palača, 08.11. u 20 sati.

OCJENA: 4.5/5

Category: 1637 - 1653

Reci što misliš!