Ovog tjedna ćete u kinima imati prilike pogledati najnovije filmove dva redateljska meštra koji su već sa svojim imenima sinonim za kvalitetu i originalnost. U 'Kino Zoni' ovog petka tako možete pogledati biografsku dramu ''Loro'' (u našem prijevodu ''Silvio'') Paola Sorrentina, dok u multipleksima već neko vrijeme igra gotovo pa autobiografska drama ''Pain and Glory'' velikog Pedra Almadovara.

Krenimo mi prvo s pričom o Silviju, a Pedra ostavimo za drugi dio teksta.

Radnja filma na posve nekonvencionalan način prati nekoliko godina (točnije u periodu od 2006. do 2009.) u životu kontroverznog političara i biznismena Silvia Berlusconija (T. Servillo), odnosno, pojedince poput poduzetnog Sergia Morre (R. Scarmacio) koji uz pomoć svojih razuzdanih tuluma i eskort službe krcate ljepoticama i kojekakvim starletama želi upasti u oči spomenutom sve kako bi zadovoljio svoje ambicije…

Kad bi trebali izdvojiti imena autora koji su do sad obilježili ovaj turbulentni milenij, na popisu bi se svakako trebalo naći i ono briljantnog talijanskog redatelja Paola Sorrentina. Šira publika ga je upoznala zahvaljujući remek-djelu''La Grande Bellezza'' (2013) s kojim je poharao puste nagrade uključujući i Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja.

Žetvu prestižnih priznanja je nastavio s ništa slabijim filmom ''Youth'' (2015), a onda se na iznenađenje mnogih preselio na TV gdje je kreirao još jednu senzaciju zvanu ''The Young Pope''. 

Loro (2018)

Režija: Paolo Sorrentino

Uloge: Toni Servillo, Elena Sofia Ricci, Riccardo Scarmacio, Kasia Smutniak, Euridice Axen…

Žanr: Biografski, drama

Trajanje: 151 min.

Svi su dakako očekivali njegov povratak na veliki ekran, a novi Fellini (kako mu mnogi znaju tepati) se odlučio tamo vratiti uz biografsku dramu o najkontroverznijoj osobi moderne talijanske povijesti, Silviu Berlusconiju.

Dakako, nije ovo prvi Sorrentinov doticaj s biografskim 'pretumbavanjem' života neke velike političke persone jer je nešto slično učinio i 2008. s filmom ''Il Divo'' koji ga je vinuo u oblake slave i svijetu otkrio politički put i veličinu legendarnog talijanskog premijera Guilia Andreottija.

Ovdje je priča ipak nešto drugačija. Naime, u samom prologu filma možemo pročitati kako je autor inspiraciju pronašao u novinskim člancima iz kojih je složio priču koja spaja fiktivne i stvarne osobe u potpuno izmišljenim situacijama kako bi se stvorilo originalno umjetničko djelo i dočarala autorska vizija.

Znači, uz neke javnosti dobro poznate činjenice, Sorrentino i koscenarist Umberto Contarello su kreirali jedan poseban Berlusconijev svijet i život iza kulisa. U prvom planu su naglasili njegovu zavidnu sposobnost manipulacije, egoizma i patetike, a ispod te površine otkrili osobu koja se svim lažima i moćima unatoč osjeća nesigurno i usamljeno. 

Mnogi će biti iznenađeni činjenicom kako u dobrom dijelu (početnom) filma priča uopće ne prati Berlusconija već Sergia koji se zahvaljujući mnoštvu ljepotica (na koje je Silvio itekako slab), hrpi koke i nadaleko znanim tulumima uspio približiti mu se sve kako bi sebe pozicionirao u svijetu politike. Svi su dakako čuli za famozne 'bunga bunga' partye, a kako su izgledali, moći ćete vidjeti u brojnim prizorima ispunjenim golotinjom, seksom i čistom dekadencijom.

Ipak, Sorrentinov Silvio je više od same kontroverze i ozloglašenosti. Upravo sa Sergiom i sličnim likovima ('loro' u prijevodu znači 'oni') koje vam neću otkrivati, Sorrentino prikazuje ljudsku ispraznost, bolesnu ambiciju za stjecanjem slave i moći. Sam Berlusconi je inkarnacija laži i manipulacije, bolesne želje da mu svi vjeruju premda prema nikome (uključujući i vlastitu suprugu Veronicu) nikad nije bio iskren i otvoren.

Glavnu ulogu na još jedan impresivno uvjerljiv način tumači Sorrentinov 'stalni' glumac Toni Servillo koji je zahvaljujući nevjerojatnoj mimici (potpomognutoj šminkom, dakako) nerijetko 'pljunuta' slika i prilika samog Berlusconija, a valja reći kako u filmu tumači i ulogu Silvijevog poslovnog partnera Ennia Dorisa. Zapažene role su također ostvarili i Elena Sofia Ricci kao Berlusconijeva indisponirana supruga Veronica, odnosno, spomenuti Riccardo Scarmacio kao bolesno ambiciozni Sergio Morra.

Kao i svaki dosadašnji Sorrentinov film, ''Loro'' je vizualno moćan, poetičan, a na momente i gotovo nadrealan. Njegova režija je evidentno sve zrelija i sigurnija, no postoji i jedan mali 'problemčić' bez kojeg bi film u konačnici ostavio još i bolji dojam.

Naime, verzija koju ćete imati priliku pogledati jest gotovo sat vremena kraća od one koja se prikazala u Italiji (i to u dva nastavka) i to se u pojedinim dijelovima filma itekako zamjećuje jer pojedine stvari djeluju nedorečeno i naprasno prekinuto. Ipak, ne dajte se previše obeshrabriti zbog toga što je i ovakva, skraćena verzija itekako vrijedna vaše pažnje.

OCJENA: 4/5

Drugi ovotjedni film je pak svojevrsno poigravanje s autobiografijom. Nejasno? Pojasnit ću vam nakon kratkog opisa radnje.

Salvador Mallo (A. Banderas) je slavni redatelj koji se već neko vrijeme bori s depresijom, anksioznošću i ostalom, širom lepezom psihofizičkih oboljenja. Ne mogavši se pomiriti sa smrću majke, a i kasnijom operacijom kralježnice, Salvador se nerijetko mislima vraća u djetinjstvo, formativne godine u kojima se počeo definirati kao filmski stvaratelj.

Želeći obnoviti neke 'zapaljene mostove', on se pomiri sa svojim nekadašnjim glumcem Albertom (A. Etxeandia) s kojim nije progovorio niti riječ već dugih 30 godina. Dok su kroz razgovor kopali po zajedničkoj prošlosti, Albert izvuče smotuljak s heroinom i započne ga pušiti. Salvador poželi probati, jer, zašto ne, bol je postala nesnosna…

Iscjepkao sam vam kroz ovaj šturi sinopsis tek fragmente priče, slobodno ću reći Pedrove vlastite. Naime, slavni španjolski redatelj je kroz svoj impresivan opus redovito otkrivao svoj život, no to je činio na jedan suptilan i nerijetko prikriven način.

Odnos spram voljenoj majci, homoseksualizam, filmofilstvo, školovanje pod patronatom crkve, neobjašnjiva ljubav spram Madridu, poremećaji depresije i fizička oboljenja, sve to i mnogo drugo Almodóvar je često znao upakirati kroz svoje priče i likove, no ovdje se odlučio u potpunosti ogoliti.

Pain and Glory (2019)

Režija: Pedro Almodóvar

Uloge: Antonio Banderas, Asier Etxeandia, Leonardo Sbarglia, Nora Navas, Julietta Serrano, César Vicente, Asier Flores, Penélope Cruz, Cecilia Roth, Susi Sánchez...

Žanr: Drama

Trajanje: 113 min.

Istina, postoje određene stvari koje su plod obične fikcije (nije nikad živio u katakombi/kući s obitelji niti uživao heroin), no dobar dio toga jest jako blizak njegovom portretu.

Prisan odnos s majkom koji je u potpunosti isprofilirao njegovu 'ženstvenu stranu' i kroz dobar dio karijere ga navodio na stvaranje snažnih i odlučnih ženskih likova (to mu je s vremenom donijelo i opravdanu titulu 'ženskog redatelja'), odnos s crkvom i religijom (Salvador u jednom trenutku kazuje kako se moli Bogu i svecima kad ga neopisivo boli, a da je ateist kad se dobro osjeća), glumcima (Nora Navas pojavom neodoljivo asocira na Carmen Mauru, glumicu s kojom je imao prisan prijateljski i poslovni odnos), bolesti (depresija prije svega), a na kraju i samim homoseksualizmom.  

Za ulogu svojeg alter ega Salvadora, Almodóvar je naravno angažirao Antonia Banderasa, glumca koji mu itekako može biti zahvalan za karijeru (op.a. zajedno su snimili 8 filmova) i koji ga poznaje u dušu bolje nego bilo tko.

To se naravno odrazilo i na ekranu, pa tako uz pomoć šminke i frizure lako možemo iščitati o kome je riječ, a da ne govorim o samoj mimici, načinu govora i pokreta zahvaljujući kojima je Banderas postao pravi Pedrov 'klon'. 

Banderas je u konačnici ulogu odglumio fenomenalno (kao i u većini Almodóvarvih filmova) što mu je posve opravdano donijelo nagradu za najboljeg glumca na ovogodišnjem festivalu u Cannesu.

Valja svakako istaknuti i malu, ali izuzetno efektnu ulogu Asier Etxeandia kao propalog glumca i dugogodišnjeg ovisnika Alberta koji je sve te godine očekivao samo još jednu pravu priliku da dokaže svoj talent, odnosno, Penélope Cruz kao mladu verziju Salvadorove majke.

Nabijen snažnim emocijama i sentimentalnošću, ''Pain and Glory'' (izvorno ''Dolor y gloria'') je jedan izuzetno dirljiv, predivno režiran, osmišljen i odglumljen intimističan autoportret redatelja koji nam na najbolji mogući način potvrđuje kako još uvijek nije za otpis.

OCJENA: 5/5