Ostalo / Kolumne

sedmi pečat

Parasite + Jojo Rabbit: Ča su na ovom svitu?

Parasite + Jojo Rabbit: Ča su na ovom svitu?

Već smo navikli da su siječanj i veljača u domaćim kinima sad već standardno rezervirani za friške laureate 'Zlatnih Globusa' i buduće oskarovske kandidate, no moram priznati kako već dugo nismo imali ovako bombastičan početak filmske godine.

Nakon već ustaljenog višemjesečnog pohoda po festivalima, u kina su nam tako stigla dva filma koji su od festivala u Cannesu naovamo pokupili gotovo sve lovorike i riječi hvale gdjegod su bili prikazani, a to se posebno odnosi na najnoviji film jednog od ponajboljih južnokorejskih (a i globalno gledajući) redatelja ovog milenija, genijalnog Bong Joon Hoa. Riječ, dvije o samoj radnji, a potom i obrazloženje zbog čega je ovo najbolji film protekle godine.   

Obitelj Kim (otac Ki-taek, majka Dong-ik, sestra Ki-jung i brat Ki-woo) živi siromašnim životom u skučenom polu podrumskom stanu gdje slažući kartonske kutije za pizzu pokušavaju štogod zaraditi kako bi preživjeli. Iznenada se Ki-woou (Woo-sik Choi) ukaže prilika da honorarno radi za imućnu obitelj Park pružajući instrukcije iz engleskog njihovoj kćeri. Ki-woo jako brzo primijeti kako je gospođa Park (Yeo-jeong Jo) poprilično naivna i kako bi služeći se lukavstvom mogao postepeno pronaći poslove i ostatku svoje obitelji…

Dok ispisujem ove retke i pokušavam ne otkriti suviše, vražji smiješak mi se ne skida s lica dok u glavi vrtim flešbekove iz filma. Je-be-no maestralno! Ne znam koliko ste svojeg vremena i pažnje posvetili kinematografiji koja je kroz proteklih dvadesetak i više godina napravila pravi boom na zapadu, ali moram ponoviti, Korejci (oni južni, naravno) su genijalni.

Parasite (2019)

Režija: Bong Joon Ho

Uloge: Kang-ho Song, Sun-kyun Lee, Yeo-jeong Jo, Woo-sik Choi, So-dam Park, Jeong-eun Lee, Hye-jin Jang..

Žanr: Komedija, triler, drama

Trajanje: 132 min.

Bilo da pišem o najnovijem filmu Chan-wook Parka, Jee-woon Kima, Ki-duk Kima ili Bong Joo Hoa, impresije su manje-više uvijek jednake. Kako? Gdje više pronalaze tako uvrnuto dobre ideje?

Spomenuti autori (svakako ne i jedini, ali uvjerljivo najbolji) posjeduju svaki ponaosob svoj prepoznatljiv stil, nerijetko i tematiku, a takav slučaj je i s Bong Joo Ho-om (''Memories of Murder'', ''The Host'', ''Mother'', ''Okja''..).

Gotovo svaki njegov film je obilježen gorućim temama poput klasne raznolikosti, društveno političkim previranjima, pohlepom, korupcijom, ekologijom i brojnim drugim, a takav slučaj je naravno i ovdje. Na efektan i duhovit način Bong Joon Ho nam kroz dijaloge između članova obitelji Kim u nekoliko navrata servira pojam kojim ovaj film jednostavno vrvi, a riječ je naravno o metafori. Ukratko, cijela ova priča, žanrovski teško opisiva je jedna velika metafora klasnih raznolikosti i posljedica istih. 

Kimovi kao pripadnici najnižeg staleža žive poput štakora, na dnu društvene ljestvice. Njihov podrumski stan je smješten u neugledan dio grada gdje uz ostalu sirotinju zalaze uglavnom pijanice koje im redovno zapišavaju zidove pokraj prozora dnevne sobe (ako se tako uopće može nazvati prostorija u koju gotovo da i ne dopire vanjska svjetlost).

Premda su stjerani u samu rupu, Kimovi su snalažljivi i mudri, nerijetko skloni sitnim prevarama kako bi preživjeli od dana do dana. Oni se po potrebi pretvaraju u prave 'parazite', bilo kad pokušavaju uhvatiti signal tuđeg wi-fija ili preoteti nečije pozicije.

Parkovi s druge pak strane uživaju u svim blagodatima života gore visoko, u svojoj modernoj, urbanoj, ali i sterilnoj vili. Opsjednuti su zapadnjačkom kapitalističkom kulturom i čim čuju neku riječ o S.A.D.-u gotovo svršavaju od sreće. Naravno, to ih čini lakim plijenom za prepredene Kimove koji na najbolji način žele iskoristiti njihovu naivnost i sebi olakšati težak život.

Takva priča i ne bi bila osobito originalna i duhovita da nas majstor Bong Joon Ho od sredine filma nije počeo bombardirati nekim suludim i napose originalnim obratima. Baš negdje oko polovice filma ova satirična drama iznenada započinje koketirati sa žanrovima trilera i horora i svaki oblik predvidljivosti nestaje u autorovoj genijalnosti.

Podsjeća nas Bong Joon Ho tako da Južna Koreja, kao i ostale na prvi pogled napredne i bogate zemlje ispod površine skrivaju jednake probleme kakve imaju svi. U jednom trenutku Ki-taek (kao i uvijek fantastični Kang-ho Song) kazuje kako se 500 ljudi s diplomama prijavilo na natječaj za zaštitara jer nema drugog posla.

Zvuči poznato, ha? Naravno, bogati snobovi nalaze svakakve mane na onima 'ispod sebe' i ništa im se ne da skriti pa tako niti miris podruma i podzemnih željeznica kojima se služe oni slabijeg imovinskog stanja.

Dalo bi se tu pričati o kojekakvim temama i stvarima kojih se Bong Joon Ho dotakao, no neću vam kvariti užitak gledanja ovog izuzetnog filma koji će vas zasigurno raspametiti i uvjeriti kako filmska umjetnost nije rezervirana isključivo za Hollywood i mlaćenje para. ''Parazit'' nam stiže ovog petka u prvo ovogodišnje izdanje ''Kino Zone'' i bila bi prava šteta propustiti ga jer riječ je o filmu kakvi se ne snimaju često.

To su potvrdile i brojne nagrade uključujući onu u Cannesu, a neki dan i na 'Zlatnim Globusima' gdje se okitio priznanjem za najbolji film izvan engleskog govornog područja ili kako mi znamo reći, najbolji 'strani' film. Požurite s gledanjem prije negoli Amerikanci objave vijest kako će ga 'rimejkati' i tako uništiti još jednu savršenu priču.

OCJENA: 5/5

Druga ovotjedna ne baš toliko genijalna umotvorina dolazi nam pak iz sumanute glave novozelandskog 'luđaka' Taike Waitite i književnog predloška po kojem je složio scenarij.

Jojo (R. Griffin Davis) je desetogodišnji dječak koji u ratnoj Njemačkoj idolizira Hitlera i njegov nacistički poredak. Premda diše i živi kroz nacionalizam, on je ispod površine tek preplašeni i usamljen dječak koji očinsku figuru od odlaska biološkog oca na daleki front pronalazi u nikom drugom doli imaginarnom prijatelju Hitleru (T. Waititi). Njegova majka (S. Johansson) na prvi pogled dijeli jednaka ideološka uvjerenja, no kad Jojo otkrije kako ona u zidu jedne sobe skriva židovsku djevojčicu Elsu (T. McKenzie), njegov imaginarni svijet se počne urušavati…

Jep, dobro ste pročitali. Naci dječak koji za imaginarnog prijatelja ima samo utjelovljenje zla, Adolfa Hitlera (ovdje u nekoliko prizora zasluženo preimenovanog u Shitlera). Kako je takva suluda ideja (inače osmišljena u knjizi Caging Skies Christine Leunens) uopće mogla zaživjeti na velikom platnu, pitate se?

Pa, gotovo sam siguran kako od te priče ne bi bilo ništa da ju je Waititi pokušao progurati major studijima tamo negdje 2012. kad je napisao scenarij, no kako se u međuvremenu proslavio sa svojim ingenioznim mockumentaryem ''What We Do in the Shadows'', a potom i nagrađivanom humorističnom dramom ''Hunt for the Wilderpeople'' i osobito megahitom ''Thor: Ragnarok'', više ga se nije niti pitalo o čemu se tu uopće radi.   

Jojo Rabbit (2019)

Režija: Taika Waititi

Uloge: Roman Griffin Davis, Thomasin McKenzie, Scarlett Johansson, Taika Waititi, Sam Rockwell, Rebel Wilson, Alfie Allen, Stephen Merchant…

Žanr: Komedija, drama, ratni

Trajanje: 108 min.

Na prvi pogled, ovo djeluje kao jedna velika neukusna idiotarija koja ismijava jedno od najcrnjih perioda ljudske povijesti, a da ne kažem simpatizira Hitlera i nacizam, ali Waititi je srećom pametan čovjek koji u dušu poznaje pojam satira.

Dok je promišljao o glumačkom castingu bio je odlučan u ideji da inkarnaciju samog Führera ne  prepusti nekom zvučnijem glumačkom imenu jer bi tako neopravdano skrenuo pažnju s glavnih dječjih protagonista koje ovdje fantastično glume Roman Griffin Davis i Thomasin McKenzie (pamtite je možda iz prošlogodišnje izvanredne drame ''Leave no Trace'').

Štoviše, čelnici produkcijske kuće 'Fox' su na kraju inzistirali da Hitlera odglumi baš on premda izgledom nimalo ne podsjeća na spomenutog. Naravno, on je tu ideju prigrlio i na kraju očekivano urnebesno izveo.

Da zvučnijih glumačkih imena na kraju ipak ne manjka, pobrinuo se angažmanom Scarlett Johansson, Sama Rockwella i Rebel Wilson. Svi su oni (posebice Johanssonica) svoje uloge naravno prožvakali bez imalo problema i usput se dobro zabavili, no vratimo se mi ipak samoj priči.

Spoj satire i drame čest zna biti delikatan i valja pronaći savršen balans u pobudi pravih i pravovremenih emotivnih reakcija kod publike, a Waititi je na tom polju manje-više odradio uspješan posao. Ideja same priče je prikazati svu apsurdnost slijepih ideoloških uvjerenja (naravno, onih krivih) i kakve posljedice ona mogu ostaviti. 

Hitler i nacizam su dakako isparodirani do mila Boga, no ponekad ti gegovi i dosjetke i nisu osobito urnebesne. Stilski, Waititi ovdje koketira s jednim drugim čudakom imena Wes Anderson (posebice njegovim filmom ''Moonrise Kingdom''), a priča ima i određene dodirne točke (razvijanje empatije prema likovima i iznenadan šok) s Benignijevim ''La vita è bella'' pa čak i Pythonima (Heil Hitlering ovdje neodoljivo podsjeća na onaj antologijski good morning prizor s ribama u akvariju iz filma ''Meaning of Life'') što nas na kraju srećom ostavlja zadovoljnima. Smijeha vam neće nedostajati, a gotovo sam siguran da ćete biti dirnuti i pogođeni nekim uistinu potresnim prizorima.

OCJENA: 4/5

Sve u svemu, ''Jojo Rabbit'' stiže u Cinestar ovog četvrtka, a ''Parazit'' u Kino Zonu u petak tako da ih bezbrižno stignete pogledati oba.

Category: 1637 - 1653

Reci što misliš!