Sport

stručnjak s ogromnim iskustvom

Vlade Đurović: Odlazak iz Zadra u Zvezdu bio mi je najveća pogreška u karijeri

Vlade Đurović: Odlazak iz Zadra u Zvezdu bio mi je najveća pogreška u karijeri

Na zadarskom turniru euroligaša, na poluvremenu utakmice Zadra i Efesa, pred publiku su izašli junaci najvećeg iznenađenja koje je Košarkaški klub Zadar ikome priredio u svojoj povijesti, među kojima i Vlade Đurović.

Nazočni u Višnjiku pozdravili su heroje iz Jazina iz daleke 1986., a za ovu prigodu okupili su se Stojko Vranković, Petar Popović, Ivica Obad, Darko Pahlić, Stipe Šarlija i Draženko Blažević. S njima je parket, uz ovacije, izašao i Vlade Đurović (71), srpski stručnjak koji se još jednom prisjetio epske pobjede usred Zagreba, nad Cibonom, u majstorici finala doigravanja za prvaka SFRJ.

– Mi smo bili smješteni u motelu Plitvice u Lučkom, a prije polaska u dvoranu kazao sam svojima: “Dečki oni možda jesu bolji tim, no ne mora uvijek bolji pobijediti.” Kazao sam im i da oni kao naraštaj nisu ništa osvojili i da je to njihova najveća prilika. Zadar je prije toga pet puta bio prvak SFRJ, no te su naslove osvajali Giergia i Ćosić i to je bilo za očekivati, a Zadrani i danas meni pričaju da je ovo što smo mi napravili bilo čudo. Mirakul. To su mi najljepša sjećanja u životu. Pa Cibona je tada bila kaznena ekspedicija, dvostruki prvak Europe, a moji igrači nadmašili su i sami sebe. Razbili staklo i ušli u dvoranu Zadrani su na treću utakmicu stigli kao autsajder koji je tu da uljepša finale i novi naslov Cibone, u tom času aktualnog dvostrukog prvaka Europe.

Prije no što smo došli u dvoranu Novosel je izbacio iz dvorane 200 navijača Zadra. Kada smo došli pred ulaz u Dom sportova, neki redar tražio je osobnu iskaznicu od Vrankovića, Popovića, mene.... jer je Novosel rekao da nitko ne može ući bez da predoči osobnu iskaznicu. Normalno, ja se u tom času iznerviram i udarim tog “brava”, nekog koji je izgledao kao bodibilder.

Na koncu smo razbili staklo od ulaznih vrata da bi igrači ušli kroz slomljeno staklo. Da bi dodatno motivirao svoje igrače, ističe on sam, Đurović je pribjegao jednom jeftinom triku.

– U svlačionici sam bacio kovanicu od jednog dinara, da igrači ne vide, pa uskliknuo kako sam našao sretni dinar i da je to znak da ćemo pobijediti. Prvo poluvrijeme mi jesmo igrali dobro no i unatoč tome Draženova Cibona vodila je 12 razlike na poluvremenu pa sam prije ponovnog izlaska na teren zadržao Popovića, kojeg nigdje nije bilo, da mu nešto kažem, a birao sam i teže riječi od ovih. Velim ja njemu: “Kako te nije sramota, imaš tri sina i što ćeš im pričati. Zar ćeš im reći da ste igrali finale s Cibonom, izgubili, i to je bilo to. Pa vidiš li ti da se igrači iz prošlosti kluba poput Jure Košte, Pera Anića ili oca od Komazeca šepire po Kalelargi, a ti ćeš se saviti”. Nakon toga, izađe čovjek i zabije osam trica odnosno 36 koševa i mi pobijedimo.

Priznaje Đurović da je to bio manevar s dvije oštrice.

– Imao sam sreće jer sam s tim nastupom pogodio. Da sam mu rekao “Pope, nema veze. Daj malo povuci” možda ne bi od toga bilo ništa, no mogao sam i s ovim nastupom promašiti.

Cibona je pak, očito, promašila kada je netko tko je donosio odluke odlučio da Dražen ne igra drugu utakmicu zbog mogućnosti da ga Zadrani isprovociraju pa da ne zaradi tehničku koja bi ga eliminirala za potencijalnu treću utakmicu.

– Htjeli su oni zapravo da se naslov proslavi u Zagrebu. Delegat te utakmice bio je Nebojša Popović i ja se sjećam da mi je čak i on, na poluvremenu, kazao da navratim nakon utakmice u hotel “Palace” jer tamo će biti slavlje.

A slavlje se dogodilo zapravo na Narodnom trgu u Zadru.

– Napravio sam tada najveću pogrešku u karijeri. Održao sam onaj govor i otišao u Zvezdu, umjesto da vodim Zadar u Kupu prvaka. No, vi iz vašeg ugla možda ne vidite da je Zvezda najveći srpski klub, veći i od Partizana, bez obzira na to što partizanovci misle da su jednako veliki. Zvezda me zove nakon četiri godine u Tuzli, dvije u Šibenki te po jedne godine u Podgorici i Zadru, moja djeca su rođena u Beogradu, kao i supruga i ja i odlučim se vratiti u svoj grad. Vratio sam se uz pompozan doček i, što je najgore za tada veliki zagrebački klub, te sezone pobijedim Cibonu i sa Zvezdom, ovaj put u polufinalu doigravanja.

No, vratili smo Vladu još malo na tu Zadrovu epsku pobjedu podno Sljemena.

– U Popovićevoj sjeni ostala je partija svih ostalih naših igrača koji su igrali odlično, a te večeri Stojko Vranković odigrao je najbolju partiju u životu. Upisao je preko 20 koševa i skokova, a imao je i preko 10 blokada. Igrao je Stojko svih 50 minuta bez pet prekršaja, što mu se često događalo, no ovaj puta se sačuvao od prekršaja za što sam ga danima pripremao. Dok je to govorio naišao je upravo Stojko i vidjevši Đurovića okruženog novinarima dobacio: – Đuroviću, koliko ti možeš govoriti. Pa ja sam ti pokazao što je to triple-double. – Ajde, Stojko, pa samo si kod mene zabijao više od 20 koševa. Kod mene nisi bio “golman”.

Tako su si dobacivali Vranković i Đurović prije no što je Stojko svog bivšeg trenera odveo u svoju zadarsku kuću da ga pozdravi i supruga Lola. Nakon toga, Đurović je otišao za Šibenik gdje ga je sutradan čekala promocija knjige o šibenskoj košarci koju je napisao kolega Ivo Mikuličin. A u toj monografiji se slavi i kontroverzni naslov prvaka kojeg je Đurović osvojio sa Šibenkom 1983.

Nakon što su glavonje iz vodstva Košarkaškog saveza Jugoslavije odlučile poništiti tu utakmicu, Đurović i Šibenčani su odbili igrati novu.

– Nažalost, sa Šibenkom sam bio prvak samo 18 sati. Ja nikad nisam čuo da je netko poništio utakmicu zbog sudačke pogreške. Prvi koji je rekao da neće igrati bio je tada 18-godišnji Dražen Petrović, a ja sam ga podržao. To nisu mogli promijeniti niti političari. Stigla je direktiva da moramo igrati, rekli su da ću biti kažnjen, no mi ipak nismo otišli u Novi Sad – prisjetio se svojedobno Vlade koji je na koncu naslov prvaka SFRJ, premda srpski trener, osvajao samo s hrvatskim klubovima. Kao stručnjak s ogromnim iskustvom (radio je u 22 kluba u 9 zemalja), Đurović je bio pozvan da na srpskoj televiziji bude stručni komentator nastupa srpske reprezentacije na SP-u.

– Bio sam stručni komentator prve tri utakmice i bio sam pesimist pa sam doživio velike napade po društvenim mrežama jer su naši pobjeđivali s po 40, a Filipine i sa 60 razlike. No, na koncu se pokazalo da sam bio u pravu i cijela zemlja je deprimirana. Nedostajao nam je Teodosić, igrača za teške utakmice kao one protiv Španjolske i Argentine. Da je Srbija imala Campazza bila bi prvak svijeta.

 

 


Reci što misliš!