Osobe koje pate od takozvanog sindroma natrpane kuće mogu stvaranje zaliha dovesti do neslućenih razmjera

Strastveni "čuvari" svake sitnice koja im se sviđa ili bi "jednom mogla dobro doći" vrlo brzo napune kuću suvišnim i nepotrebnim predmetima koji im onemogućuju normalan život, a oni pak misle da drukčije ne mogu.

Osobe koje pate od takozvanog "sindroma natrpane kuće", poznatog i kao Diogenov sindrom, mogu stvaranje zaliha i čuvanje stvari dovesti do neslućenih razmjera.

Ali kako razlikujemo osobu koja živi u neredu zbog lijenosti od prisilnoga sakupljača?

"To je vrlo sklizak teren", priznaje Pritz, i lako je od neznatne neurednosti doći u fazu u kojoj od nereda ne možeš uči u kuću.

"Sakupljači" mogu u stanu gomilati bilo što, od sitnica do gitara, ali znanstvenik je otkrio da najčešće vole papir pa su novine na vrhu ljestvice. Drugi te "zbirke" obično smatraju beskorisnima ili bezvrijednima.

Osobe koje pate od tog opsesivno-kompulsivnog poremećaja pripadaju svim dobnim skupinama i češće su žene nego muškarci. Prema procjenama austrijskih stručnjaka, oko 0,4 posto ukupnoga stanovništva čuva nepotrebne stvari.

Međutim, broj neprijavljenih slučajeva može biti znatno veći jer se ti ljudi obično nađu u začaranom krugu. "Ljudi se stide. Ne žele da drugi vide njihov stan pa tako gube sve društvene kontakte", kaže Pritz.

Istraživači se "sindromom natrpane kuće" bave proteklih 15 godina, ali izvan SAD-a nema mnogo opsežnijih studija. Podgrupama, odnosno onima koji stvaraju zalihe u virtualnom svijetu ili skupljaju životinje, posvećeno je još manje pozornosti.

"Virtualni hrčci" nisu u stanju izbrisati poruke elektronske pošte sve dok im se potpuno ne zatrpa e-mail pa više ne mogu ni slati ni primati poruke. Sakupljači životinja katkada dospiju u vijesti kada vlasti otkriju desetke zanemarenih ljubimaca na jednom imanju ili u malom stanu.

Situacija je posebno teška za partnere i djecu takvih ljudi. Terapija može početi jednostavnim pružanjem pomoći u pospremanju. Dobra su varijanta i grupe za psihoterapiju.

I kod ovog je poremećaja najvažnije priznati da bolest postoji jer su mnogi "sakupljači" sretni i dobro se osjećaju u svojoj pretrpanoj kući, rekao je Robert Gruber iz austrijske psihoterapijske grupe. Jedna je od mogućnosti da ih se suoči s problemom to da ih se "gurne" u akciju.

"Terapija, nažalost, često nije vrlo uspješna jer sakupljanje stvari pruža zadovoljstvo. Gomilanje se može pretvoriti u ovisnost pa se može dogoditi da nakon raščišćavanja, sakupljač jednostavno počne sve iznova", rekao je Pritz.